U vaterpolu imamo ljude koji su lani igrali u reprezentaciji i klubovima 100 utakmica ili više! U vaterpolu, koji je najteži energetski sport na svijetu jer se odvija u mediju koji nije specifičan čovjeku, kaže najbolji hrvatski kondicijski trener

Pero Kuterovac najpoznatiji je i najuspješniji hrvatski kondicijski trener, iza čijeg rada stoje brojna odličja i uspjesi naših sportašica i sportaša u plivanju, vaterpolu, rukometu, veslanju, boksu, nogometu, tenisu… Doktor je znanosti, cijenjeni predavač na brojnim seminarima kao i na najprestižnijim fakultetima i sportskim institutima u svijetu.

Otprije tri godine Kuterovac je i izbornik naše plivačke reprezentacije za koju vjeruje da je na putu povratka prema finalima, pa i odličjima na velikim natjecanjima.

– Hrvatsko plivanje je, nakon onih sjajnih generacija Duje Draganje, Sanje Jovanović, Miće Miloševića, Gordana Kožulja, očekivano doživjelo pad. U zadnje dvije-tri godine polako se vraćamo tako što smo proširili bazu, malo promijenili neka natjecanja, povećali broj kadeta i kontinuirano povećamo bazu plivača. Jer bez baze nema kvalitete. Naravno da smo imali veliki peh s Frankom Grgićem, jednim ekstra talentiranim djetetom, koji je nažalost prestao plivati kao svjetski juniorski prvak, sa svjetskim juniorskim rekordom koji dan-danas vrijedi finala Olimpijskih igara, šestog mjesta na svjetskom prvenstvu i borbe za medalju na europskom prvenstvu. Velika stvar je da je Franko ove godine počeo ponovno plivati i ja ću kao izbornik napraviti sve da mu omogućimo sve što možemo da se on uspješno vrati. Sad ljudi postavljaju pitanje je li moguće vratiti se nakon četiri godine neplivanja. No, nemojte nikad zaboraviti da je on plivao 14.45 na 1500 metara i da je već dosegao vrhunsku razinu, tako da on ne treba onih deset godina rade da bi ponovno postao vrhunski plivač. On je vrhunski plivač. Sad je samo pitanje hoće li „u glavi“ izdržati da se vrati na ono što je nekad bio, ali što se tiče genotipa, talenta, vještine, osjećaja, svega…, on to ima i tu nema dileme, kaže Kuterovac.

Izbornik plivačke reprezentacije osvrnuo se i na Svjetsko prvenstvo u Singapuru, na kojem je nastupilo 11 naših plivačica i plivača.

– U Singapuru smo imali velika očekivanja od štafete 4×100 slobodno koja je završila na 14. mjestu s vrlo dobrim rezultatom i cilj nam je da ta štafeta nastupi i na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. Nikad u povijesti hrvatskog plivanja nismo imali šest plivača na 48 nisko ili ispod, 48, koliko pliva Jere Hribar. To je jedna ozbiljna ekipa koje puno veće države od Hrvatskoj nemaju i nadam se da ćemo to uspjeti izgurati do Olimpijskih igara. Morat ćemo tu uložiti određena sredstva za pripreme jer za štafetu morate ići kao na pripreme kao ekipa, plivači moraju vježbati izmjene štafeta jer te izmjene na kraju presude jer nije isto imate li izmjene 0.5, 0.10 ili 0.00. Tu se može uštediti koja sekunda. Tu su, naravno, i individualni programi Jere Hribara, Nikole Miljenića i Jane Pavalić koja je nebrušeni dijamant i koja sljedeće godine ide u Ameriku na odlično sveučilište i kod odličnog trenera.

Spomenuti Jere Hribar rezultatima na 50 i 100 slobodno sve više podsjeća na Draganju. Krajnji dometi su mu vrlo visoki.

– Gledajte, on je već sad na vrhunskoj razini. U programu je u Americi za koji je sam rekao da je fantastičan, da su uvjeti odlični, da je trener dobar, da je to sredina koja te gura. Nadam se da Jere može bez problema doći na 47.5 i ispod toga na 100 slobodno.  

Jesu li američkih sveučilišta i dalje jedina šansa za ozbiljan iskorak naših plivačica i plivača?  Nikola Miljenić kaže da je plivanje tamo više ekipni nego pojedinačni sport.

– Da, oni taj tim naglašavaju kao „swim for the team“, uvijek plivaju za ekipu i taj NCAA je tako napravljen. Oni plivaju individualno ali zbrajaju bodove i proglašava se ekipni pobjednik sveučilišta, uz individualne naravno. Ali ekipno je ipak iznad individualnog. Najveća snaga tih američkih sveučilišta je do sada bila da je svako sveučilište moglo dati devet posto punih stipendija svake godine za nove plivače. Naravno da su oni radili selekciju po cijelom svijetu i vi ste, recimo, dok je Duje bio na Berkeleyju imali osam najbržih plivača sa svjetskog prvenstva svaki dan na treningu. To je nešto što dobrog plivača izgura da bude još i bolji, ali i slomi nekoga tko se boji konkurencije i tko se boji boriti s njom svakodnevno.

Kada je riječ o selekciji, tu Hrvatska trenutno ima velikih problema. Kuterovac kaže da je baza iz koje sport crpi talente sve manja i da na treninge dolaze djeca motorički sve nesposobnija. Što to znači?

– To znači da kad sam ja bio dijete, kad sam ja imao pet godina, mi smo sami na igralištu napravili neku univerzalnu sportsku školu. Igrali smo rukomet, nogomet, graničara, odbojku, košarku, plivali smo, skakali smo, penjali se na drvo, utrkivali se, gađali se kamenjem… Danas to djeca nemaju i dolaze s vrlo lošom motorikom, a motorika u smislu koordinacije je najvažnija sposobnost u bilo kojem sportu. To je mišićna inteligencija i o tome ovisi brzina učenja, a brzina učenja u sportu je iskazana kao najvažnija varijabla svih olimpijskih pobjednika u povijesti. A koordinacija kao motorička sposobnost se razvija u ranoj dobi. Danas vam dolaze djeca bez tog dijela i krećete s nekom ranom specijalizacijom pojedinog sporta i samim time ograničavate to dijete da se razvija i da otkrije sve one svoje potencijale koje je eventualno ima ili nema.

Glavni krivac za sve navedeno su mobiteli i svima lako dostupna nova tehnologija.

– Tehnologija ima svoje prednosti, ali i svoje mane. Prateći zadnjih godina djecu ja bih rekao da se pretvaramo u ljude koji, upravo zahvaljujući toj tehnologiji, imaju jako razvijeni misaoni korteks mozga, ali jako loše loše razvijen motorički korteks mozga. Budućnost, po mom nekom sudu, bi bila da ćemo imat djecu koja će imati ogromne glave, vaditi će treći korijen na pamet, a neće znati hodati. E sad, pitanje je što mi želimo.

Postavlja se onda pitanje ima li tu više uopće spasa i što je rješenje, ako ga ima.

– Prvo je rješenje doma, da se roditelji bave svojom djecom, a ne da im daju telefone u ruke da imaju mira sat ili dva. Drugo, treba povećati broj sati nastave tjelesnog odgoja u osnovnim školama. Treće,  u nižim razredima osnovne škole staviti da nastavu tjelesnoga vode profesori tjelesnog odgoja, dakle ljude koji su educirani za to. Četvrto, članarina se treba izbaciti iz sustava sporta, i sport mora biti besplatan za sve. Jer kad roditelji plate članarinu oni očekuju da su time platili i to da njihovo dijete odmah upadne u ekipu i igra. I onda tu nastaju problemi jer roditelji ne shvaćaju da je sport selekcija, da se izabiru najbolji od najboljih. Dolazi onda i do svađa roditelja s trenerom, a nezadovoljnici često osnuju i svoj klub, pa imate inflaciju sportskih klubova u različitim sportovima. To treba zabraniti jer će disperzirati malo kvalitete na puno klubova i sredina. Jedan dobar među 20 loših će također postati loš.

Kuterovac je svjestan da sve navedeno nije tako jednostavno provesti u djelo.

– Morat ćemo to ozbiljno napraviti i naravno da sve to što ja govorim treba sustavno napraviti. Hrvatski olimpijski odbor, nadležna ministarstva, država kao takva… Jer, država mora biti svjesna da će dijete koje je pretilo s 10 godina, biti pretilo i s 20 godina. A pretio čovjek ne može obavljati nikakav posao. Država će imati problema jer neće imati koga zaposliti na brojnim poslovima i već ih sada ima, pa uvozimo strane radnike. Nitko ne gleda gdje je uzrok svih problema, a uzrok svih problema je upravo ovo o čemu govorim.

Naš sugovornik, nadalje, smatra da sport ne bi trebalo financirati prema rezultatu.

– To znači da bi škole sporta trebali biti financirane svim klubovima jednako, jer škola sporta je škola sporta. A kod nas se financira tako da se gleda koliko imate kadetskih prvaka i prvaka u dječjim kategorijama i onda se po tome dijeli novac. I onda, naravno, da su klubovi prisiljeni raditi s tom djecom neprimjerene metode treninga, neprimjerene intenzitete treninga, neprimjerene volumene treninga, umjesto da razvijaju motorička i tehnička znanja pojedinog sporta, što je ključno do 14. godine života.

Uz sve navedeno, kakve su perspektive hrvatskog sporta, i onog vrhunskog, ali i rekreativnog?

– Rekreativni sport uvijek ovisi o bazi ljudi koji su se bavili sportom. Ljudi koji se danas bave rekreativnim sportom imaju 50 godina i sigurno su se bavili nekim sportom u mladosti. Naučili su na to i to im je ostala kao nekakva navika, u ovom slučaju dobra i zdrava navika. Znači, što više povećamo bazu, što više djece bude ušlo u sport, bez obzira na vrhunski sport – vrhunski sport je nešto sasvim drugo, mi tu moramo gledati širinu – imat ćemo zdravije i bolje ljude u odrasloj dobi. E sad, nada za vrhunski sport u Hrvatskoj uvijek postoji zato što su Hrvati situacijski prilično inteligentni ljudi, snalažljivi, genotipski dosta dobro posloženi u smislu visine, težine, raspona ruku, širine ramena i svega ostalog. Tako da će se uvijek pojaviti nekakav talent koji će biti ekstra klasa i osvajač medalja na velikim natjecanjima. Kako Ratko Rudić zna reći, odličan sportaš se može napraviti, a ekstra klasa se mora roditi. I to je vrlo točno, na nama je da pokušamo napraviti sustav da radi odlične sportaše, a uvijek će se roditi neka ekstra klasa koja će biti perjanica hrvatskog sporta.

Kuterovac je, između ostaloga, i zamjenik ravnatelja u Centru za istraživanje i razvoj vrhunske sportske pripreme čiji je osnivač Hrvatski olimpijski odbor.

– Taj centar je pokušaj da se napravi baza znanja u svakom pogledu, jer sport je vrlo multidisciplinaran. Tu nije samo trener, nego i fiziolog, i liječnik, i fizioterapeut, i kiropraktičari, i meteorolozi. Brojna zanimanja mogu sudjelovati u razvoju sustava sporta. Ne da mogu, nego moraju. Ja sam vrlo svjestan toga da sam toliko dobar trener, u prvom redu, koliko imam talentiranog sportaša, a u drugom redu koliko je jak tim oko nas. Što imam boljeg fizioterapeuta, on će mi brže vratiti sportaša, ja ću ga brže početi trenirati i svi skupa smo bolji. CIRSP je pokušaj stvaranja hrvatske pameti u svim mogućim disciplinama koje su povezane sa sportom. Naravno da je naša ideja da se iz tog centra za istraživanje i razvoj napravi hrvatski institut sporta ili nešto slično, i to nije ništa novo. Istočna Njemačka je funkcionirala na tim centrima 60-ih i 70-ih godina. Svi Istočnu Njemačku pamte po dopingu, ali to je potpuno pogrešno jer doping je tada bio svugdje u svijetu, ne samo u Istočnoj Njemačkoj. Nitko ne gleda kako su oni postavili dobar sustav selekcioniranja sportaša. Uglavnom njihov princip je i danas princip svih tih centara. Kina ima takav centar, Francuska, Australija… Sve te velike nacije su shvatile da je rješenje napretka sporta i sportaša u tome da najtalentiraniji sportaši treniraju s najboljim trenerima u najboljim uvjetima. I to bi upravo bio centar u koji dolaze najbolji sportaši iz cijele Hrvatske, tu žive, idu u školu, treniraju i tako se stvara priča koja će sigurno dati rezultat. Tu nema dileme.

Tema koja kod Kuterovca izaziva čak i bijes su sve brojnije ozljede u svijetu sporta.

– Tri najveća uzroka ozljeda u vrhunskom sportu su manjak pokreta, manjak stabilnosti i manjak jakosti. Sva tri su direktno vezane za moj posao. Ja kao kondicijski trener, da povećam range of motion unutar pojedinog zgloba, tu mobilnost, da stabiliziram zglob i da napravim jakost, trebam vrijeme. A ja to vrijeme nemam. Nemam ga zato što je danas u sportu inflacija natjecanja, ogromna količina utakmica, turnira, prvenstava… bilo čega i vi jednostavno više nemate vremena za trening. To je samo regeneracija, aktivacija, utakmica, regeneracija, aktivacija, utakmica i to vam traje sedam mjeseci. Jednostavno, ti sportaši i ono malo što su razvili tijekom priprema, koje su isto tako sve kraće i kraće, izgube tijekom vremena, izgube tu količinu jakosti potrebnu da neuromuskularno možete stabilizirati neki pokret i ozljeđuju se. I te ozljede su sve gore i sve teže.

To podilaženje interesu marketinga, medija i kapitala, dakle, uništava sport?

– Uništava sportaše, a ne i sport. Sport je trenutno jako visoko, u smislu materijalnog, ali glavni dionici sporta su sportaši. Mi moramo, kao ljudi koji se bavimo sportom, voditi brigo o tim sportašima. Ja kad dobijem kalendar natjecanja mogu napraviti unutar tog kalendara vrlo malo, točnije tamo gdje mogu napravim, ali većinu vremena to su utakmice, natjecanja i to je problem. Imate podatak da u vaterpolu imamo ljude koji su lani igrali u reprezentaciji i klubovima 100 utakmica ili više! U vaterpolu, koji je najteži energetski sport na svijetu jer se odvija u mediju koji nije specifičan čovjeku.

Kuterovac ističe još jedan problem.

– Imamo i problem i prerane specijalizacije, prerano se djeca specijaliziraju, nemaju tu širinu, nemaju tu širinu baze, motoričkih informacija. Ja na svim predavanjima pokušavam trenerima gurnuti nekakve poruke u smislu da ako primate djecu u nogomet s pet godina, onda nemojte raditi nogometni trening, radite univerzalnu sportsku školu, radite milijun drugih stvari godinu, dvije. Jer, bit će vam na kraju oni bolji nogometaši zbog toga. Neki treneri mogu, neki hoće, neki su pritisnuti pa ne mogu, imate tu svega i svačega, zaključuje Pero Kuterovac.

Razgovor je izvorno objavljen na web stranici Hrvatskog olimpijskog odbora

Zlobnici će reći da je Hrvatski atletski savez bio samo mantinela od koje se Svjetsko prvenstvo u krosu 2024. upućeno Medulinu odbilo prema Beogradu

Svjetskoj atletskoj federaciji (WA) je, eto, trebalo samo 12 dana da pronađe novog organizatora Svjetskog prvenstva u krosu koje se sljedeće godine trebalo održati u Hrvatskoj. Točnije, u Medulinu i Puli. Nimalo iznenađujuće, pače potpuno očekivano, novi domaćin tog natjecanja je Srbija. Točnije, Beograd.

Zanimljivo, mnogim se pratiteljima atletike u Hrvatskoj i regiji ovo oduzimanje prvenstva Medulinu i dodjeljivanje Beogradu učinilo kao Déjà-vu, iluzija sjećanja u kojoj se sasvim novo iskustvo trenutačno doživljava kao poznato, već viđeno i doživljeno. „Pa nismo li to već odavno čuli i o tome više puta razgovarali?!“, zapitat će se zbunjeni atletski insajder nakon što je WA objavila prvo jednu, pa onda i drugu vijest vezanu uz oduzimanje i dodjeljivanje organizacije Svjetskog prvenstva u krosu 2024.

Neće pritom zbunjeni atletski insajder biti siguran je li informaciju da će se SP u krosu 2024. održati u Srbiji prvi put čuo na atletskom tromeču Srbije, Hrvatske i Slovenije u siječnju ove godine u Beogradu, na Europskom dvoranskom prvenstvu u Istanbulu u ožujku ili, možda, tek u razgovoru s onom dvojicom članova Izvršnog odbora Hrvatskog atletskog saveza u svibnju. Sasvim nebitno, nejasno je samo zašto ga sada mediji gnjave s tim starim, ako ne i prastarim vijestima.

Uštrojena a ne ustrojena organizacija

Za one manje upućene podsjetimo da je WA domaćinstvo prvenstva dodijelila Hrvatskoj 14. srpnja 2022. godine, a dan kasnije je predsjednik Hrvatskog aletskog saveza Ivan Veštić u medijima slavodobitno izjavio:

„Sada je na nama da prezentiramo Hrvatsku, Istru, Medulin i Pulu na najvišoj mogućoj razini. Mi smo kao nacija poznati kao odlični domaćini i dajemo uvijek maksimum u takvim situacijama. To će biti ogromna promocija, sati izravnog prijenosa. Ovo je zapravo naša konkretna poruka svima da sport nije trošak, nego dobit. A ministrici Nikolini Brnjac šaljemo poruku: ‘ministrice, pokazali smo kako integrirati sport i turizam’. HAS je partner koji donosi vrhunski svjetski projekt za promociju Hrvatske.“

I to je bilo sve od predsjednika i drugih čelnih ljudi HAS-a o toj temi. Nikakvih konferencija za novinare, nikakvih intervjua i izjava za medije nije bilo sve do 15. rujna 2023. kada je iz Svjetske atletske federacije stiglo kratko priopćenje da se Medulinu i Puli oduzima organizacija SP-a u krosu jer WA smatra da pripreme nisu dovoljno odmakle da bi se moglo jamčiti održavanje tog natjecanja 10. veljače 2024.

U onoj svojoj jedinoj izjavi koja se ticala organizacije prvenstva Veštić je sasvim točno ustvrdio da smo kao nacija odlični domaćini i da dajemo maksimum. Organizirao je Split iznimno uspješno Europsko atletsko prvenstvo 1990. godine i Kup kontinenata 2010. Organizirao je upravo Medulin odlično Europsko prvenstvo u krosu 2002. No, sve je to organizirano još u vrijeme kad u HAS-u nije stolovao Ivan Veštić. Aktivno je Veštić sudjelovao u organizaciji Kupa kontinenata 2010. i jako dobro zna kako treba biti ustrojena organizacija jednog velikog atletskog natjecanja, od čega u slučaju oduzetog mu Svjetskog prvenstva u krosu nismo vidjeli baš ništa. Štoviše, ta je organizacija bila više uštrojena nego ustrojena.

A tek priča da se u dvije godine kandidature i organizacije nije moglo pronaći 2.5 milijuna dolara, naročito kada je vlada RH spremno iskrcala svoj milijun?! Misli li, djeco, stvarno netko da se u mega-turističkoj regiji kakva je Istra nije mogao pronaći ostatak? Pa, milijun i pol dolara svaki malo jači vlasnik apartmana u Medulinu ima u čarapi! Naravno da novac ne dolazi sam od sebe, naročito kada netko (HAS?) ni ne pokazuje previše zanimanja da ga uzme.

Tko je nijemi promatrač iz prvog reda?

Nedavno je u sklopu 73. memorijala Borisa Hanžekovića održan vrlo zanimljiv panel pod nazivom „Prednosti organizacije velikih sportskih događanja“. I dok je glavni tajnik Atletskog saveza Srbije Slobodan Branković držao okupljenim atletskim djelatnicima, ali i predstavnicima hrvatskih vlasti, lekciju o organizaciji i benefitima atletskih priredbi za atletiku u Srbiji, jedan je čovjek sjedio usamljen u prvom redu i s nepromijenjenim izrazom lica slušao Brankovića i ostale paneliste.

Ni jedan mu se mišić na licu nije pomaknuo ni kada je netko od panelista rekao da će uskoro i Hrvatska osjetiti te benefite organizacijom Svjetskog prvenstva u krosu, iako se to događalo 9. rujna kada su već svi u dvorani znali, a pisali su koji dan ranije o tome i lokalni istarski mediji, da tog prvenstva u Hrvatskoj biti neće. Ah, spomenimo i ime spomenutog nijemog promatrača panela u prvom redu. Veštić. Ivan Veštić.

Nepunih 14 mjeseci nakon što je u trijumfalnoj najavi SP-a u krosu ničim izazvan „prozvao“ čak i ministricu turizma i sporta Nikolinu Brnjac – koja je u međuvremenu zajedno s vladom svoje obaveze prema prvenstvu pošteno odradila – predsjednik Hrvatskog atletskog saveza, eto, nije mogao biti čak ni aktivni sudionik panela o organizaciji sportskih priredbi! Nije bio čak ni organizator jer HAS se (ni) time ne bavi.

Najveći atletski miting u Hrvatskoj i šire – Memorijal Borisa Hanžekovića – organizira AK Dinamo-Zrinjevac, najveće dječje atletsko natjecanje u Hrvatskoj – Erste Plavu ligu – organizira AK Pro Sport, konferenciju sa zanimljivim atletskim temama rade organizatori Hanžekovićevog memorijala i nigdje tu nema Hrvatskog atletskog saveza. „Pa što onda rade Veštić i HAS?“, zapitat će se netko neupućen u tematiku.

Zlobnici će reći da organizira Svjetsko prvenstvo u krosu u Beogradu tako što HAS „glumi“ mantinelu od koje se spomenuto natjecanje upućeno prema Hrvatskoj odbije u Srbiju jer teško da su čak i naši ambiciozni istočni susjedi mogli u samo dvije godine dobiti dvije od tri najvažnije priredbe Svjetske atletske federacije. No, to će reći samo zlobnici. Mi ćemo samo ustvrditi da nam stvarno nije jasno koga vraga hrvatskoj atletici trebaju ovakav HAS i ovakav Veštić…

Za ovu sam nagradu više dao nego za sve one koje sam prije dobio. Slučaj je htio da nosi ime Vladimira Beare.

Miroslav Ćiro Blažević prvi je dobitnik Nagrade za doprinos razvoju sportske kulture i društvene tolerancije – Vladimir Beara.

Nagradu koja nosi ime najboljeg nogometnog vratara na ovim prostorima našem su proslavljenom treneru i izborniku na svečanosti u Novinarskom domu u Zagrebu uručili predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša i predsjednik Sportsko rekreativnog društva Srba u Hrvatskoj Milan Martinović.

„Dobio sam puno priznanja, ali ovo mi je najdraže. Ovu sam nagradu istinski zaslužio, za ovu sam nagradu više dao nego za sve one koje sam prije dobio. Slučaj je htio da nosi ime Vladimira Beare. Nemam riječi da vam kažem što je taj svjetski golman za mene značio kao mladića. Kada sam ga konačno upoznao i stisnuo mu ruku rekao sam mu ‘Znaš Vladimire Vladimiroviču, ti si za mene najveći od svih nogometaša i sportaša’. S dosta kredibiliteta mogu reći da je Beara bio najveći golman svih vremena na ovim prostorima“, rekao je Ćiro Blažević u emotivno govoru.

Nagradu Vladimir Beara ustanovilo je početkom listopada ove godine Sportsko rekreativno društvo Srba u Hrvatskoj s ciljem promicanja borbe protiv govora mržnje, diskriminacije i nasilja prema različitim etničkim skupinama, ravnopravnosti, tolerancije i multikulturalnosti.

Na svečanosti su dodijeljene i medalje igračima nogometne reprezentacije Srba u Hrvatskoj koji su igrali na Europeadi 2022 – Europskom prvenstvu nacionalnih manjina u nogometu.

Svečanoj dodjeli nagrade nazočili su i predsjednik Srpskog narodnog vijeće Milorad Pupovac, saborski zastupnik Boris Milošević, ravnatelj Uprave za sport u Ministarstvu turizma i sporta Krešimir Šamija, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, glavni tajnik Zagrebačkog nogometnog saveza Davor Blašković, Goran Petrović iz Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade kao predstavnik Grada Zagreba i brojni drugi uzvanici.

Zapravo, na internetu je dostupna samo izjava bivšeg predsjednika HGS-a Steve Tkalčeca, koji je, nakon što je Možnik na izbornoj skupštini jednoglasno izabran za njegovog nasljednika, tek kratko rekao:

„Novom predsjedniku i njegovim ljudima želim da nastave unapređivati ovaj sport i donositi Hrvatskoj velike svjetske rezultate na kakve smo navikli do sada.”

Prije desetak dana danas 37-godišnja Blanka Vlašić priopćila je predsjedniku Hrvatskog atletskog saveza Ivanu Veštiću i čelnicima nekih atletskih klubova da se želi kandidirati za predsjednicu HAS-a.

Bivša dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis i svojedobno najbolja atletičarka i najbolja sportašica svijeta već je samom tom najavom, i prije službene objave, izazvala mnoštvo mahom negativnih komentara anonimnih ljudi iz atletskog miljea, ali i novinara:

„Blanka Vlašić priprema puč u hrvatskoj atletici!“

„Pametnije bi bilo da Blanka prvo nauči zanat pa da joj predsjednik jednog dana preda štafetu.“

„Blanka treba imati svoj tim, a glasači će prepoznati jesu li to ljudi iskrenih namjera.“

„Blanka mora javno reći ima li Ivana Brkljačić veze s njezinom kandidaturom ili ne.“

„Dobro došla, Blanka, ali ne kao predsjednica!“

Bivši uspješni sportaši na čelu klubova, nacionalnih ili čak međunarodnih saveza svojih sportova nisu ni nova, ni naročito atraktivna medijska tema. Da ostanemo kod atletike, prije spomenutog Ivana Veštića predsjednik HAS-a je 14 godina bio najbolji hrvatski atletičar svih vremena Luciano Sušanj. Na čelu Svjetskog atletskog saveza je, pak, trenutačno legendarni srednjoprugaš i dvostruki olimpijski pobjednik Sebastian Coe, dok je prije njega na toj poziciji 16 godina bio nimalo uspješan atletičar Lamine Diack.

Uvijek postoje prijepori oko toga mogu li biti i jesu li uspješni sportaši i jednako uspješni sportski dužnosnici i trebaju li se uopće upuštati u vođenje saveza ili klubova. Proglašavati ih sve nedoraslima za rukovodeće funkcije jednako je pogrešno kao i proglašavati ih sve bogom dane za predsjedničke i slične fotelje. Pokazuje to i praksa.

No, to nije tema ovog teksta niti on to propitkuje.

Ono što je ovdje upitno jest to zašto je jedan bivši vrhunski sportaš sposoban s 33 godine preuzeti jedan nacionalni sportski savez, dok drugi sportaš – pardon, sportašica – ni s 37 godina to nije? Ili, zašto jednom bivšem vrhunskom sportašu bivši predsjednik saveza želi da nastavi unapređivati svoj sport, dok drugom bivšem vrhunskom sportašu – pardon, sportašici – aktualni predsjednik saveza i njegovi anonimni glasnogovornici poručuju da njezino vrijeme još nije došlo i neka ne ruši savez?

Da smo zločesti ili, možebitno, nekritički skloni izjednačavati dostupnost svih poslova i funkcija osobama oba spola, rekli bismo da je to zato što se Blanka ne zove Branko, odnosno zato što je – žena. Probajte samo zamisliti s kakvim bi oduševljenjem bila prihvaćena kandidatura hipotetskog hrvatskog skakača u vis koji drži drugi najbolji rezultat u povijesti atletike.

Tko bi se, uopće, usudio reći da taj Blanko ili Branko nije spreman preuzeti odgovornost za hrvatsku atletiku?! Pitanje je, dakako, retoričko, ne morate na njega odgovarati.

Možete, primjerice, umjesto toga pogledati aktualnu rukovodeću strukturu Hrvatskog atletskog saveza, u kojem su predsjednik i sva četiri dopredsjednika muškarci. U izvršnom odboru su među 13 članova dvije žene, ali ih nema ni u Nadzornom odboru, ni u Stručnoj komisiji, ni u Natjecateljskoj komisiji… I to u jednom od malobrojnih sportova u kojem je medijska pozornost koju dobivaju sportašice i sportaši sasvim izjednačena jer se uvijek natječu u isto vrijeme i na istom stadionu.

Atletika je egzaktan sport u kojem se sve mjeri centimetrima i stotinkama sekunde. No, tako je to samo na borilištima. Tamo gdje nema sudaca sa štopericom i metrom mogu, eto, vrijediti i neki sasvim drukčiji kriteriji…

Tekst je izvorno objavljen na portalu Forum.tm