„Imali smo i Kristinu Pericu i Danijelu Grgić, ali su one postale žrtve ne samo loših uvjeta već i ljudi koji su u njima prebrzo prepoznali priliku za dobru zaradu. Ta su djeca jednostavno iskorištena.“

Bivša atletska reprezentativka i trenerica, doktorica znanosti, sveučilišna profesorica, međunarodna atletska sutkinja… Ovo je tek mali izvadak iz životopisa dr. Vesne Babić koju osim u predavaonicama Kineziološkog fakulteta u Zagrebu možete susresti i na svim atletskim natjecanjima u Hrvatskoj, ali i onima diljem Europe.

Sagledavajući atletiku iz više kutova, dr. Babić ne smatra čudom rezultate na nedavnom Europskom prvenstvu u Birminghamu, kamo su naše atletičarke i atletičari otišli bez osvajača europskih zlatnih medalja Sandre Perković i Filipa Mihaljevića.

– S obzirom na lošu infrastrukturu i uvjete u kojima naši atletičari treniraju složila bih se s tvrdnjom da su njihovi rezultati začuđujući. Međutim kada pogledamo strukturu našeg stanovništva i uzmemo u obzir dinarski antropotip koji dokazano posjedujemo, jasno je koliko talenta zapravo imamo. Pitanje je samo kako ćemo se postaviti prema tom potencijalu – kako ćemo te talente uočiti, privući i zadržati u sportu. Kao mala zemlja, trebali bismo razviti sustav pametnog usmjeravanja djece u pojedine sportske discipline. Znanje imamo, i ono bi moglo činiti ključnu razliku. Danas su vrhunski rezultati uglavnom posljedica golemog angažmana obitelji. Imamo dobre trenera, oni rade najbolje što mogu u postojećim uvjetima. S obzirom na trenutnu političku situaciju unutar Hrvatskog atletskog saveza, zapravo se divim njihovom motivu i volji da izdrže sve pritiske te svojim rezultatima pokazuju i dokazuju da je sport nešto drugo, kaže dr. Babić.

Glavne probleme hrvatske atletike naša sugovornica vidi u onome što ističu svi sportaši, treneri i sportski djelatnici.

– Ključni problem u Hrvatskoj, i to ne samo u atletici nego u svim bazičnim sportovima, jest infrastruktura. Bez adekvatne infrastrukture nema niti uvjeta za razvoj sporta. Smatram da bi svi bazični sportovi dugoročno trebali udružiti snage i zajednički nastupati prema Vladi i ministarstvima. To bi koristilo cijelom sustavu sporta. Velik korak naprijed bio bi izgradnja nekoliko regionalnih centara u našoj prelijepoj zemlji, koji bi na jednom mjestu okupljali objekte za sva tri bazična sporta, uključujući i ledenu dvoranu za zimske sportove. Ulaganje u bazične sportove mora biti strateška odluka Vlade, a ne lokalnih čelnika koji sredstva najčešće usmjeravaju u ekipne sportove koji su im osobno draži. Osijek je trenutno najbliži takvom rješenju i iskreno se nadam da će u tome uspjeti. Čini se da njihova gradska uprava promišlja zrelije od drugih. Model koji udružuje bazične sportove i odgaja djecu kroz njih od najranije dobi donio bi dobrobit ukupnom hrvatskom sportu. No, to više nije pitanje struke, već isključivo političke volje.

Dugogodišnja rezultatsku „dominaciju“ tehničkih disciplina u našoj atletici načela je prije nekoliko godina maratonka Matea Parlov Koštro da bi u posljednjih godinu i pol dana zablistao i srednjoprugaš Marino Bloudek.

– Ako se vratimo u povijest, vidjet ćemo da smo i ranije imali odlične trkače na srednjim prugama. Tu se pojavljuju dva ključna globalna problema. Prvi je tranzicija iz juniorske u seniorsku dob, što je izazov s kojim se bori cijeli svijet. Drugi je sustav financiranja. Kod nas se sportaši financiraju tek nakon što postignu rezultat, što je potpuno pogrešna postavka. S druge strane, na terenu imamo trenere koji znaju stvarati vrhunske sportaše i sve mi to znamo. Izvrsni primjeri za to su Predrag Saratlija te, prije njega, Pero Korica iz Zadra, kao i mnogi nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture. Oni u društvu nisu dovoljno prepoznati, iako kontinuirano rade selekciju od neprocjenjive vrijednosti. Ti treneri redovito stvaraju nove talente koje im kasnije “ukradu” veći klubovi. Zašto? Zato što ti lokalni stručnjaci nikada nisu htjeli napustiti svoj grad i otići za sportašem, bilo zbog nastavka školovanja ili boljih uvjeta. Željeli su živjeti u Zadru, dok je sportaš odlazio za svojim interesima, pa su se drugi kitili njihovim perjem. Činjenica je da zadarska sportska zajednica ne izdvaja dovoljno sredstava za atletiku niti pruža adekvatne uvjete. Zato svi ti izvrsni sportaši u prvoj prilici odlaze tamo gdje im se ponudi više, kaže Vesna Babić i dodaje:

– Problem su i male plaće trenera, pa mnogi atletski treneri u potrazi za egzistencijom odlaze u druge sportove, prvenstveno u nogomet i tenis gdje su vrlo traženi i cijenjeni kao vrhunski stručnjaci za kondicijsku pripremu sportaša. Otišli su tako iz atletike i Miljenko Rak, i Dejan Vojnović i mnogi drugi.

Profesorica Babić, međutim, trenutno u hrvatskoj atletici vidi i problem veći od navedenih.

– Danas smo došli u situaciju da pojedinci koji su se izborili za funkcije rade isključivo za osobne interese, a ne za dobrobit sporta. To je trenutačno najveći problem u atletici. U posljednjih nekoliko mandata osobni su interesi stavljeni ispred sportskih. Kao sveučilišna profesorica, bivša sportašica, društvena djelatnica i majka, to nikako ne mogu prihvatiti.

Sprint je, uz nekoliko iznimaka poput Danijele Grgić i Andreje Ivančević oduvijek u trećem planu, za što postoji više razloga.

– Prije svega, nije točno da nismo imali dobrih sprintera, imali smo ih! Izvrstan primjer je Dario Horvat, koji je bez pravih uvjeta, nakon samo jedne godine studija u Americi, gdje je zimsku sezonu odradio na toplome, istrčao sjajnih 10.20. Sve ozlijede koje su se događale našim sprinterima, pa i našoj darovitoj višebojki Jani Koščak, izravna su posljedica loših uvjeta za trening. Je li normalno da Zagreb koji sa svojom okolicom broji milijun stanovnik ima samo jednu dvoranu za trening? Imali smo i Kristinu Pericu i Danijelu Grgić, ali su one postale žrtve ne samo loših uvjeta već i ljudi koji su u njima prebrzo prepoznali priliku za dobru zaradu. Ta su djeca jednostavno iskorištena. Zbog osobnih interesa razvio se neprihvatljiv odnos na relaciji trener – sportaš. To se dogodilo mnogim mladim sportašima koji zbog toga nikada nisu ponovili svoje uspjehe u seniorskoj dobi. Povijest pokazuje da ih danas uopće nemamo u atletskom sustavu, čak ni kao suce ili društvene djelatnike. To je strašno!

Posljednjih godina naši trkači ipak preko zime mogu otići na višetjedne pripreme u Keniju.

– Da, zaista mogu otići u Keniju i to se odmah vidi na rezultatima, iako neki roditelji još uvijek sami financiraju te odlaske. Trening na visini specifična je potreba u disciplinama srednjih i dugih pruga. Treninzi su izuzetno teški, a boravak na visini omogućuje znatno brži oporavak. U Hrvatskoj takvih uvjeta nema. Pokušavalo se s pripremama u Švicarskoj, ali to nije bilo dovoljno dobro. Zato sada naši trkači odlaze dva puta godišnje na tri tjedna ili dulje u Keniju.

Nisu problem samo uvjeti. Treneri u svim sportovima žale se da im dolaze djeca sve lošijih motoričkih sposobnosti, za što najčešće optužuju mobitele, video-igrice i ostale tehnološke novotarije.

– Optuživanje mobitela i računalnih igara za lošije motoričke sposobnosti djece izuzetno je pojednostavljeno i netočno. Razloga je mnogo. Već dvadeset godina brojna istraživanja ukazuju na jasne razlike između djece koja su svakodnevno aktivna i one koja nisu. Način života se drastično promijenio. Naša generacija se igrala vani, penjanje na stablo bilo nam je svakodnevica, a roditelji su nas jedva uspijevali uvući u kuću. Spontanom igrom i velikom količinom rada indirektno smo sami razvijali razne motoričke sposobnosti i vještine. Kilometraža koju smo mi prelazili u djetinjstvu nemjerljiva je s kretanjem današnje djece. Do pete godine života ti mališani još i skupe neku kilometražu kretanjem po kući, no nakon toga se “brižni roditelji” pobrinu da ih smire i posjednu. Ljudsko tijelo nije stvoreno za sjedenje – stvoreno je za pokret, aktivnost i jačanje kroz napor. Bez tih podražaja nemoguće je razviti motoričke sposobnosti a bez njih niti kognitivni razvoj neće biti adekvatan.

Problem su dakle i roditelji?

– Danas roditelji pretjerano štite djecu i iz najbolje namjere im uskraćuju kretanje. Svuda ih voze automobilima, čime se onemogućuje spontani razvoj prirodne izdržljivosti. Razvoj djeteta započinje izdržljivošću kroz puzanje, a kasnije kroz hodanje. Iz tog bazičnog razvoja i aerobnih sposobnosti gradimo temelje za sve ostale energetske razine, ali i za koncentraciju te kapacitet za podnošenje napora na treninzima i natjecanjima. U konačnici, sport stvara ljude s boljim radnim navikama, veće produktivnosti, koji poštuju pravila i imaju viši radni kapacitet. To su pojedinci koji rjeđe odlaze na bolovanja i doprinose zdravijem i ugodnijem radnom okruženju te društvu u cjelini.

I tu su, međutim, moguća neka rješenja.

– Naši su gradovi urbanistički loše organizirani – pretrpani su zgradama i stanovima, a kronično nedostaje zelenih površina i neizgrađenih, urbanistički planiranih, objekata koji trebaju biti za rekreaciju građana. Ono što možemo učiniti jest osigurati adekvatan, osmišljen prostor za vježbanje u dječjim vrtićima i školama. Kineziolozi moraju postati dio stalnog sastava u predškolskim i školskim ustanovama kako bi s djecom provodili ciljane programe. Na taj način bismo imali znatno spremniju i zdraviju djecu.

Sve su glasniji i zahtjevi da se poveća broj sati nastave tjelesne kulture u školama.

– Dva sata tjelesne kulture u srednjim školama nisu dovoljna. Iako postoje iznimno motivirani profesori koji pokreću izvrsne projekte, poput onih u Prvoj i Drugoj gimnaziji, sustav ih ne nagrađuje dodatno, zbog čega im prijeti profesionalno izgaranje. Društvo prečesto prepoznaje prosječnost umjesto izvrsnosti.

Mnogi se sportaši žale da im profesori na fakultetima ne izlaze u susret, pa čak i da im otežavaju bavljenje vrhunskim sportom. Profesorica Babić ne zna za takve primjere.

– Ja nemam takvu informaciju, moguće je da se radi o pojedincima. Suprotno nekim predrasudama, profesori na mnogim fakultetima, poput Ekonomije, Šumarstva, Medicine, FSB-a i drugih, izlaze u susret sportašima. Kineziološki fakultet tu prednjači s konkretnim pravilnicima: sportaši prve i druge kategorije mogu opravdano izostati s čak 70 posto nastave, oni do treće kategorije mogu izostati s 50 posto, imaju pravo na hibridno učenje (24/7), fleksibilne ispitne rokove te opciju studiranja “dvije godine za jednu” bez sankcija. Kineziološki fakultet je zaštitio naše vrhunske sportaše da mogu i dalje djelovati u sportu bez stresa. Naglasila bih što moje iskustvo govori: najbolji sportaši često su i najbolji studenti. Vrhunski sportaši prve i druge kategorije u praksi pokazuju iznimnu odgovornost i organiziranost, pa većini njih spomenute akademske privilegije na kraju uopće nisu ni potrebne.

Osim kao predavačicu na fakultetu i sutkinju na atletskim borilištima, profesoricu Babić moglo se vidjeti i kao – volonterku na Europskom prvenstvu u gimnastici. Kakvu poruku takvim angažmanom šalje sportskoj zajednici i društvu općenito?

– Volontiranjem na Europskom prvenstvu u gimnastici pokazujem podršku bazičnom sportu i lokalnoj zajednici. Kroz takav rad svojim primjerom profesori praktično odgajaju studente i promiču društveno korisno učenje, kaže nam za kraj dr. Vesna Babić.

Razgovor je izvorno objavljen na web stranici Hrvatskog olimpijskog odbora

„Sama je gimnastika na ovom prvenstvu u bila na iznimno visokoj razini. Uz to što je ovo bilo najveće i najbrojnije natjecanje, bilo je i najkvalitetnije do sada“, kaže sportski direktor Europskog prvenstva u sportskoj gimnastici u Zagrebu

Mario Vukoja, gimnastički trener, sudac i savjetnik predsjednika Hrvatskog gimnastičkog saveza za vrhunski sport i međunarodnu suradnju, bio je na Europskom prvenstvu u sportskoj gimnastici u Zagrebu sportski direktor natjecanja.

Svemu onome što su europske gimnastičarke i gimnastičari pokazali u Zagrebu Vukoja daje iznimno visoku ocjenu.

„Što se tiče sportskog djela, najvažnija je bila priča oko povratka ruskih i bjeloruskih gimnastičara koji su nastupali pod zastavom Svjetske gimnastičke federacije i izborili nastup na Svjetskom prvenstvu. To je u svijetu bila i glavna vijest kroz cijelo vrijeme natjecanja. No, najvažnija je to što su oni donijeli novu kvalitetu i u ženskoj i u muškoj konkurenciji. Donijeli su svježinu, neka nova imena, neka iznenađenja… U svakom slučaju sama je gimnastika na ovom Europskom prvenstvu u svim segmentima bila na iznimno visokoj razini. Uz to što je ovo bilo najveće i najbrojnije natjecanje, bilo je i najkvalitetnije do sada. Naročito što se tiče novih imena koja dolaze i koja će obilježiti sljedeći ciklus“, kaže Vukoja.

Velik trag u svemu tome ostavili su i hrvatski gimnastičari.

„Očekivali smo i u ženskoj i u muškoj konkurenciji finaliste. Kod gimnastičarki smo očekivali da bi neka od djevojaka mogla iznenaditi i plasirati se u finale, dok smo kod gimnastičara imali veća očekivanja. Imamo eminentna gimnastička imena kao što su Aurel Benović, Tin Srbić, Illia Kovtun i Filip Ude i nova imena poput Matea Žugeca pred kojim je velika karijera, pa smo, možda, mogli imati još poneko finale više. Prvenstveno tu mislim na Tina i na Aurela, ali i na Matea i Filipa koji su to mogli napraviti na konju s hvataljka. Iako je finale na konju pokazalo jednu novu dimenziju, da ocjena 14.4 nije bila dovoljna za medalju i da za to trebalo približiti ocjeni 15, što je izrazito visoka ocjena. Aurel se ozlijedio prilikom preskoka, srećom ništa ozbiljnije i nadamo se da će biti spreman za Svjetsko prvenstvo, isto kao i Tin na preči. Illia nam je donio dva povijesna zlata u višeboju i na ručama i to je bio onaj šlag na torti“, ocijenio je Vukoja nastup hrvatskih gimnastičara u Zagrebu.

Vidjeli smo u Zagrebu i koliko gimnastika može biti dramatična. Primjerice, i u seniorskoj i u juniorskoj konkurenciji je razlika između zlata i srebra u muškom višeboju bila 0.001, odnosno tisućinka boda.

„U mojoj dugoj karijeri nisam doživio da i juniorsko i seniorsko finale bude u tisućinki. Da je nekim čudom rezultat bio potpuno izjednačen bio bi i drukčiji redoslijed. Nisam još nikad vidio da jedno i drugo natjecanje završi rezultatski toliko blizu“, kaže Vukoja i pojašnjava kako se uopće dođe do konačne ocjene za neku vježbu:

„Ocjena ima dva dijela, jedna je difficulty, odnosno dio ocjena koja označava koliko težina je gimnastičar imao u osam elementa koje izvodi, dok je execution ili izvedba ocjena u kojoj suci odbijaju sve ono što gimnastičar pogriješi, odnosno što ne napravi dovoljno dobro. Jedna desetinka boda je za malu pogrešku, tri desetinka za srednju, pola boda za veliku pogrešku, dok je za pad sa sprave kazna jedan bod. Na svakoj spravi postoji supervizor koji kontrolira i D i E suce. Dva su D suca i oni se moraju usuglasiti oko težine vježbe, a imamo i sedam E sudaca. Svaki daje svoju ocjenu, dvije najviše i dvije najniže ocjene otpadaju, a od preostale tri ocjene uzima se aritmetička sredina i to je onda E ocjena. I nakon svega toga dobijemo, eto, razliku od 0.0001 boda što je stvarno nevjerojatno“, pojašnjava Vukoja koji je sudio na Olimpijskim igrama od Pekinga 2008. do Pariza 2024. godine.

Vukoja poznaje većinu sudaca, trenera i delegata koji su bili na Europskom prvenstvu u Zagrebu i čuo je od njih brojne pohvale.

„Lijepo je čuti da su svi pohvalili organizaciju, a još ljepše to da nisu ni sumnjali da će sve biti ovako dobro organizirano. Oni su vidjeli i osjetili da su ovo prvenstveno organizirali gimnastičari i da je sve bilo podređeno tome da u prvom planu budu treneri, sportaši, suci, da im bude ugodno u Zagrebu. Dali smo i medijima najbolje pozicije za rad i praćenje natjecanja da mogu nesmetano izvještavati s prvenstva. Dokaz da smo bili jako dobri je i to da su nas iz Europske gimnastičke federacije tražili naš know-how, znači priručnik koji smo si mi sami napravili. To je u biti jedan veliki korak prema nekom budućem angažmanu naših ljudi u međunarodnim gimnastičkim tijelima“, predviđa Vukoja.

Upitan o rezultatima naših gimnastičarki, Vukoja je nedavno rekao da će se i one trebati specijalizirati za jednu spravu žele li osvajati odličja poput naših gimnastičara. Je li ovo prvenstvo potvrdilo ili demantiralo taj njegov stav?

„Ja na to gledam kroz dvije prizme. Sigurno je fizički puno lakše raditi jednu spravu, no pokazalo se da su se Christina Zwicker i Mila Prpić plasirale na Svjetsko prvenstvo u Rotterdam kroz višeboj. Kroz višeboj će se na Svjetskom prvenstvu sljedeće godine skupljati i bodovi za odlazak na Olimpijske igre u Los Angeles. Očekujem da bi jedna od naših gimnastičarki mogla uzeti kartu za OI i kroz višeboj. Kvalifikacije po spravama su pokazale i da u preskoku, na ručama i gredi, gdje smo najjači, uvijek imamo šanse za plasman na svjetsko prvenstvo, a možda i za neki veći rezultat. Ali i višebojke su pokazale da uz malo više rada, truda i sreće mogu napraviti rezultat. Za nas bi rezultat bio to da se plasiraju na Svjetsko prvenstvo sljedeće godine pa nakon toga barem jedna i na Olimpijske igre u Los Angelesu. To da imamo olimpijku koja se plasirala na Olimpijske igre kroz višeboj, to bi već bio vrhunski rezultat“, zaključuje Mario Vukoja.

Tekst je izvorno objavljen na web stranici Hrvatskog gimnastičkog saveza

„Illija se zadržao kod nas, pronašao svoj dom, naučio hrvatski jezik, odlučio biti Hrvat i sada se to na ovom Europskom prvenstvu vratilo i njemu i svima nama“, kaže operativni direktor Europskog prvenstva u sportskoj gimnastici održanog u Zagrebu

Vladimir Mađarević je Europsko prvenstvo u sportskoj gimnastici u Zagrebu odradio u trostrukoj ulozi – operativnog direktora prvenstva, izbornika muške reprezentacije i trenera.

O samoj organizaciji prvenstva već su sve rekli gimnastičari, suci, sportski djelatnici, novinari i gledatelji koji su proteklih deset dana bili u Areni Zagreb, no nije na odmet neke stvari i ponoviti.

„Podigli smo visoko ljestvicu svim onima organizatorima koji će se pojaviti iza nas. Mislim da će biti jako teško dostići ovu razinu koju smo mi ovdje postavili kao standard. Dobivamo pohvale iz svih država sudionica, kako iz Europske gimnastičke federacije, tako i od naših kolega, trenera, gimnastičara… Kažu da je ovo jedno od najboljih prvenstava na kojima su uopće do sada bili. Rušimo sve povijesne rekorde europskih prvenstava sa 43 zemlje sudionice, oko 630 sportaša, 300 trenera, 150 sudaca, preko 1500 akreditiranih osoba ukupno. Svi možemo biti jako zadovoljni i ponosni jer smo doveli jedan tako veliki događaj u Hrvatsku, najveći događaj u organizaciji Hrvatskog gimnastičkog saveza u cijeloj njegovoj povijesti“, prezadovoljan je Mađarević svime što se događalo u Areni Zagreb i slikom koja je otišla u svijet.

Kao izbornik naše muške reprezentacije Mađarević može biti zadovoljan s dva zlata, tri finala i nizom odličnih nastupa naših gimnastičara.

„Rezultati su odlični. Muška hrvatska reprezentacija odnedavno je pojačana zvijezdom natjecanja u Zagrebu, Illijom Kovtunom, koji je u Hrvatskoj već četiri i pol godine. Od početka ratnih zbivanja u Ukrajini pružili smo pomoć cijeloj ukrajinskoj reprezentaciji. Neki od gimnastičara su se razišli po svijetu, pa vidimo ovdje i Radomyra Stelmakha koji je nastupao za Njemačku. I on je bio dio te grupe koja je bila u Osijeku i koja je trenirala u Hrvatskoj. Illija se, što je nam jako drago, zadržao kod nas, pronašao svoj dom, naučio hrvatski jezik, odlučio biti Hrvat i sad se to na ovom Europskom prvenstvu vratilo i njemu i svima nama. Ispisao je ovdje zlatnim slovima povijest za Hrvatsku zlatom u višeboju i na ručama“, kaže Mađarević.

Kada je s ljudima iz Gimnastičkog kluba Osijek Žito pozvao 2022. godine ukrajinske gimnastičare u Hrvatsku, Mađarević nije ni sanjao da ćemo četiri godine kasnije imati u reprezentaciji gimnastičku zvijezdu kakva je Kovtun.

„Ne, ni slučajno, to je bio impulsni potez, moj pokušaj da pomognem ljudima. Ja sam vidio koliko su zabrinuti, kako sjede na klupama spuštenih glava jer su bombe počele padati po Ukrajini. A te kolege iz Ukrajine poznajem dugo jer sam sa Seligmanom i kasnije s Benovićem bio na svim tim natjecanjima zajedno s njima, to su sve moji prijatelji iz dvorana. Nazvao sam prvo našeg predsjednika uprave Marka Pipunića i pitao ga je li u redu da pozovem toliko ljudi u Osijek jer ja nemam tu financijsku snagu. Rekao je da i on apsolutno stoji iza te odluke i nakon toga smo ostvarili prvi kontakt. Otišao sam do Genadija Sartinskog, trenera slavnog gimnastičara Olega Vernjajeva, i predložio mu da dokle god trebaju mogu biti kod nas. Eto, to se dogodilo i dalje ide ova priča koja se sad događa ispred nas“, prisjeća se Mađarević događaja otprije četiri godine.

Više puta se tijekom Europskog prvenstva u zagrebačkoj areni čulo pitanje „Hoćemo li se sada kandidirati i za Svjetsko prvenstvo?“. Pitanje koje svakako nije bez osnove.

„Za sada smo svi jako umorni i potrošeni i ‘vozimo’, kako se kaže, na benzinskim parama, ali nije ni to isključeno. To je, naravno, još veći financijski i organizacijski zalogaj, iziskuje više infrastrukture i opreme i ne bi nam bila dovoljna samo Arena, jer bi nam trebale dodatne dvorane za treninge i šest kompleta sprava umjesto tri. Otprilike je sve dva puta veće, ali ništa nije isključeno. Prva slobodna godina je 2029. godina ili možda ona prije Olimpijskih igara u Brisbaneu 2032. Uz našeg ambicioznog predsjednika Marija Možnika sve je moguće“, zaključuje Vladimir Mađarević priču o Europskom prvenstvu u Zagrebu, o kojem će zasigurno biti još puno govora.

Tekst je izvorno objavljen na web stranici Hrvatskog gimnastičkog saveza

U vaterpolu imamo ljude koji su lani igrali u reprezentaciji i klubovima 100 utakmica ili više! U vaterpolu, koji je najteži energetski sport na svijetu jer se odvija u mediju koji nije specifičan čovjeku, kaže najbolji hrvatski kondicijski trener

Pero Kuterovac najpoznatiji je i najuspješniji hrvatski kondicijski trener, iza čijeg rada stoje brojna odličja i uspjesi naših sportašica i sportaša u plivanju, vaterpolu, rukometu, veslanju, boksu, nogometu, tenisu… Doktor je znanosti, cijenjeni predavač na brojnim seminarima kao i na najprestižnijim fakultetima i sportskim institutima u svijetu.

Otprije tri godine Kuterovac je i izbornik naše plivačke reprezentacije za koju vjeruje da je na putu povratka prema finalima, pa i odličjima na velikim natjecanjima.

– Hrvatsko plivanje je, nakon onih sjajnih generacija Duje Draganje, Sanje Jovanović, Miće Miloševića, Gordana Kožulja, očekivano doživjelo pad. U zadnje dvije-tri godine polako se vraćamo tako što smo proširili bazu, malo promijenili neka natjecanja, povećali broj kadeta i kontinuirano povećamo bazu plivača. Jer bez baze nema kvalitete. Naravno da smo imali veliki peh s Frankom Grgićem, jednim ekstra talentiranim djetetom, koji je nažalost prestao plivati kao svjetski juniorski prvak, sa svjetskim juniorskim rekordom koji dan-danas vrijedi finala Olimpijskih igara, šestog mjesta na svjetskom prvenstvu i borbe za medalju na europskom prvenstvu. Velika stvar je da je Franko ove godine počeo ponovno plivati i ja ću kao izbornik napraviti sve da mu omogućimo sve što možemo da se on uspješno vrati. Sad ljudi postavljaju pitanje je li moguće vratiti se nakon četiri godine neplivanja. No, nemojte nikad zaboraviti da je on plivao 14.45 na 1500 metara i da je već dosegao vrhunsku razinu, tako da on ne treba onih deset godina rade da bi ponovno postao vrhunski plivač. On je vrhunski plivač. Sad je samo pitanje hoće li „u glavi“ izdržati da se vrati na ono što je nekad bio, ali što se tiče genotipa, talenta, vještine, osjećaja, svega…, on to ima i tu nema dileme, kaže Kuterovac.

Izbornik plivačke reprezentacije osvrnuo se i na Svjetsko prvenstvo u Singapuru, na kojem je nastupilo 11 naših plivačica i plivača.

– U Singapuru smo imali velika očekivanja od štafete 4×100 slobodno koja je završila na 14. mjestu s vrlo dobrim rezultatom i cilj nam je da ta štafeta nastupi i na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. Nikad u povijesti hrvatskog plivanja nismo imali šest plivača na 48 nisko ili ispod, 48, koliko pliva Jere Hribar. To je jedna ozbiljna ekipa koje puno veće države od Hrvatskoj nemaju i nadam se da ćemo to uspjeti izgurati do Olimpijskih igara. Morat ćemo tu uložiti određena sredstva za pripreme jer za štafetu morate ići kao na pripreme kao ekipa, plivači moraju vježbati izmjene štafeta jer te izmjene na kraju presude jer nije isto imate li izmjene 0.5, 0.10 ili 0.00. Tu se može uštediti koja sekunda. Tu su, naravno, i individualni programi Jere Hribara, Nikole Miljenića i Jane Pavalić koja je nebrušeni dijamant i koja sljedeće godine ide u Ameriku na odlično sveučilište i kod odličnog trenera.

Spomenuti Jere Hribar rezultatima na 50 i 100 slobodno sve više podsjeća na Draganju. Krajnji dometi su mu vrlo visoki.

– Gledajte, on je već sad na vrhunskoj razini. U programu je u Americi za koji je sam rekao da je fantastičan, da su uvjeti odlični, da je trener dobar, da je to sredina koja te gura. Nadam se da Jere može bez problema doći na 47.5 i ispod toga na 100 slobodno.  

Jesu li američkih sveučilišta i dalje jedina šansa za ozbiljan iskorak naših plivačica i plivača?  Nikola Miljenić kaže da je plivanje tamo više ekipni nego pojedinačni sport.

– Da, oni taj tim naglašavaju kao „swim for the team“, uvijek plivaju za ekipu i taj NCAA je tako napravljen. Oni plivaju individualno ali zbrajaju bodove i proglašava se ekipni pobjednik sveučilišta, uz individualne naravno. Ali ekipno je ipak iznad individualnog. Najveća snaga tih američkih sveučilišta je do sada bila da je svako sveučilište moglo dati devet posto punih stipendija svake godine za nove plivače. Naravno da su oni radili selekciju po cijelom svijetu i vi ste, recimo, dok je Duje bio na Berkeleyju imali osam najbržih plivača sa svjetskog prvenstva svaki dan na treningu. To je nešto što dobrog plivača izgura da bude još i bolji, ali i slomi nekoga tko se boji konkurencije i tko se boji boriti s njom svakodnevno.

Kada je riječ o selekciji, tu Hrvatska trenutno ima velikih problema. Kuterovac kaže da je baza iz koje sport crpi talente sve manja i da na treninge dolaze djeca motorički sve nesposobnija. Što to znači?

– To znači da kad sam ja bio dijete, kad sam ja imao pet godina, mi smo sami na igralištu napravili neku univerzalnu sportsku školu. Igrali smo rukomet, nogomet, graničara, odbojku, košarku, plivali smo, skakali smo, penjali se na drvo, utrkivali se, gađali se kamenjem… Danas to djeca nemaju i dolaze s vrlo lošom motorikom, a motorika u smislu koordinacije je najvažnija sposobnost u bilo kojem sportu. To je mišićna inteligencija i o tome ovisi brzina učenja, a brzina učenja u sportu je iskazana kao najvažnija varijabla svih olimpijskih pobjednika u povijesti. A koordinacija kao motorička sposobnost se razvija u ranoj dobi. Danas vam dolaze djeca bez tog dijela i krećete s nekom ranom specijalizacijom pojedinog sporta i samim time ograničavate to dijete da se razvija i da otkrije sve one svoje potencijale koje je eventualno ima ili nema.

Glavni krivac za sve navedeno su mobiteli i svima lako dostupna nova tehnologija.

– Tehnologija ima svoje prednosti, ali i svoje mane. Prateći zadnjih godina djecu ja bih rekao da se pretvaramo u ljude koji, upravo zahvaljujući toj tehnologiji, imaju jako razvijeni misaoni korteks mozga, ali jako loše loše razvijen motorički korteks mozga. Budućnost, po mom nekom sudu, bi bila da ćemo imat djecu koja će imati ogromne glave, vaditi će treći korijen na pamet, a neće znati hodati. E sad, pitanje je što mi želimo.

Postavlja se onda pitanje ima li tu više uopće spasa i što je rješenje, ako ga ima.

– Prvo je rješenje doma, da se roditelji bave svojom djecom, a ne da im daju telefone u ruke da imaju mira sat ili dva. Drugo, treba povećati broj sati nastave tjelesnog odgoja u osnovnim školama. Treće,  u nižim razredima osnovne škole staviti da nastavu tjelesnoga vode profesori tjelesnog odgoja, dakle ljude koji su educirani za to. Četvrto, članarina se treba izbaciti iz sustava sporta, i sport mora biti besplatan za sve. Jer kad roditelji plate članarinu oni očekuju da su time platili i to da njihovo dijete odmah upadne u ekipu i igra. I onda tu nastaju problemi jer roditelji ne shvaćaju da je sport selekcija, da se izabiru najbolji od najboljih. Dolazi onda i do svađa roditelja s trenerom, a nezadovoljnici često osnuju i svoj klub, pa imate inflaciju sportskih klubova u različitim sportovima. To treba zabraniti jer će disperzirati malo kvalitete na puno klubova i sredina. Jedan dobar među 20 loših će također postati loš.

Kuterovac je svjestan da sve navedeno nije tako jednostavno provesti u djelo.

– Morat ćemo to ozbiljno napraviti i naravno da sve to što ja govorim treba sustavno napraviti. Hrvatski olimpijski odbor, nadležna ministarstva, država kao takva… Jer, država mora biti svjesna da će dijete koje je pretilo s 10 godina, biti pretilo i s 20 godina. A pretio čovjek ne može obavljati nikakav posao. Država će imati problema jer neće imati koga zaposliti na brojnim poslovima i već ih sada ima, pa uvozimo strane radnike. Nitko ne gleda gdje je uzrok svih problema, a uzrok svih problema je upravo ovo o čemu govorim.

Naš sugovornik, nadalje, smatra da sport ne bi trebalo financirati prema rezultatu.

– To znači da bi škole sporta trebali biti financirane svim klubovima jednako, jer škola sporta je škola sporta. A kod nas se financira tako da se gleda koliko imate kadetskih prvaka i prvaka u dječjim kategorijama i onda se po tome dijeli novac. I onda, naravno, da su klubovi prisiljeni raditi s tom djecom neprimjerene metode treninga, neprimjerene intenzitete treninga, neprimjerene volumene treninga, umjesto da razvijaju motorička i tehnička znanja pojedinog sporta, što je ključno do 14. godine života.

Uz sve navedeno, kakve su perspektive hrvatskog sporta, i onog vrhunskog, ali i rekreativnog?

– Rekreativni sport uvijek ovisi o bazi ljudi koji su se bavili sportom. Ljudi koji se danas bave rekreativnim sportom imaju 50 godina i sigurno su se bavili nekim sportom u mladosti. Naučili su na to i to im je ostala kao nekakva navika, u ovom slučaju dobra i zdrava navika. Znači, što više povećamo bazu, što više djece bude ušlo u sport, bez obzira na vrhunski sport – vrhunski sport je nešto sasvim drugo, mi tu moramo gledati širinu – imat ćemo zdravije i bolje ljude u odrasloj dobi. E sad, nada za vrhunski sport u Hrvatskoj uvijek postoji zato što su Hrvati situacijski prilično inteligentni ljudi, snalažljivi, genotipski dosta dobro posloženi u smislu visine, težine, raspona ruku, širine ramena i svega ostalog. Tako da će se uvijek pojaviti nekakav talent koji će biti ekstra klasa i osvajač medalja na velikim natjecanjima. Kako Ratko Rudić zna reći, odličan sportaš se može napraviti, a ekstra klasa se mora roditi. I to je vrlo točno, na nama je da pokušamo napraviti sustav da radi odlične sportaše, a uvijek će se roditi neka ekstra klasa koja će biti perjanica hrvatskog sporta.

Kuterovac je, između ostaloga, i zamjenik ravnatelja u Centru za istraživanje i razvoj vrhunske sportske pripreme čiji je osnivač Hrvatski olimpijski odbor.

– Taj centar je pokušaj da se napravi baza znanja u svakom pogledu, jer sport je vrlo multidisciplinaran. Tu nije samo trener, nego i fiziolog, i liječnik, i fizioterapeut, i kiropraktičari, i meteorolozi. Brojna zanimanja mogu sudjelovati u razvoju sustava sporta. Ne da mogu, nego moraju. Ja sam vrlo svjestan toga da sam toliko dobar trener, u prvom redu, koliko imam talentiranog sportaša, a u drugom redu koliko je jak tim oko nas. Što imam boljeg fizioterapeuta, on će mi brže vratiti sportaša, ja ću ga brže početi trenirati i svi skupa smo bolji. CIRSP je pokušaj stvaranja hrvatske pameti u svim mogućim disciplinama koje su povezane sa sportom. Naravno da je naša ideja da se iz tog centra za istraživanje i razvoj napravi hrvatski institut sporta ili nešto slično, i to nije ništa novo. Istočna Njemačka je funkcionirala na tim centrima 60-ih i 70-ih godina. Svi Istočnu Njemačku pamte po dopingu, ali to je potpuno pogrešno jer doping je tada bio svugdje u svijetu, ne samo u Istočnoj Njemačkoj. Nitko ne gleda kako su oni postavili dobar sustav selekcioniranja sportaša. Uglavnom njihov princip je i danas princip svih tih centara. Kina ima takav centar, Francuska, Australija… Sve te velike nacije su shvatile da je rješenje napretka sporta i sportaša u tome da najtalentiraniji sportaši treniraju s najboljim trenerima u najboljim uvjetima. I to bi upravo bio centar u koji dolaze najbolji sportaši iz cijele Hrvatske, tu žive, idu u školu, treniraju i tako se stvara priča koja će sigurno dati rezultat. Tu nema dileme.

Tema koja kod Kuterovca izaziva čak i bijes su sve brojnije ozljede u svijetu sporta.

– Tri najveća uzroka ozljeda u vrhunskom sportu su manjak pokreta, manjak stabilnosti i manjak jakosti. Sva tri su direktno vezane za moj posao. Ja kao kondicijski trener, da povećam range of motion unutar pojedinog zgloba, tu mobilnost, da stabiliziram zglob i da napravim jakost, trebam vrijeme. A ja to vrijeme nemam. Nemam ga zato što je danas u sportu inflacija natjecanja, ogromna količina utakmica, turnira, prvenstava… bilo čega i vi jednostavno više nemate vremena za trening. To je samo regeneracija, aktivacija, utakmica, regeneracija, aktivacija, utakmica i to vam traje sedam mjeseci. Jednostavno, ti sportaši i ono malo što su razvili tijekom priprema, koje su isto tako sve kraće i kraće, izgube tijekom vremena, izgube tu količinu jakosti potrebnu da neuromuskularno možete stabilizirati neki pokret i ozljeđuju se. I te ozljede su sve gore i sve teže.

To podilaženje interesu marketinga, medija i kapitala, dakle, uništava sport?

– Uništava sportaše, a ne i sport. Sport je trenutno jako visoko, u smislu materijalnog, ali glavni dionici sporta su sportaši. Mi moramo, kao ljudi koji se bavimo sportom, voditi brigo o tim sportašima. Ja kad dobijem kalendar natjecanja mogu napraviti unutar tog kalendara vrlo malo, točnije tamo gdje mogu napravim, ali većinu vremena to su utakmice, natjecanja i to je problem. Imate podatak da u vaterpolu imamo ljude koji su lani igrali u reprezentaciji i klubovima 100 utakmica ili više! U vaterpolu, koji je najteži energetski sport na svijetu jer se odvija u mediju koji nije specifičan čovjeku.

Kuterovac ističe još jedan problem.

– Imamo i problem i prerane specijalizacije, prerano se djeca specijaliziraju, nemaju tu širinu, nemaju tu širinu baze, motoričkih informacija. Ja na svim predavanjima pokušavam trenerima gurnuti nekakve poruke u smislu da ako primate djecu u nogomet s pet godina, onda nemojte raditi nogometni trening, radite univerzalnu sportsku školu, radite milijun drugih stvari godinu, dvije. Jer, bit će vam na kraju oni bolji nogometaši zbog toga. Neki treneri mogu, neki hoće, neki su pritisnuti pa ne mogu, imate tu svega i svačega, zaključuje Pero Kuterovac.

Razgovor je izvorno objavljen na web stranici Hrvatskog olimpijskog odbora