Utorak, 16. prosinca, iz HRT komunikacija konačno je stiglo dugo očekivano priopćenje: “Hrvatska radiotelevizija je otkupila TV prava na završnicu Europskog prvenstva rukometašica.
Hrvatska ženska rukometna reprezentacija pruža sjajne izvedbe na ovoj kontinentalnoj smotri u Danskoj, gdje je po prvi put u povijesti osigurala plasman među četiri najbolje reprezentacije. Borbu za odličja uz studijsku emisiju, analizu i goste moći ćete pratiti ovaj vikend i u našem programu. HTV ima prava na 3 susreta – oba polufinala u petak 18. prosinca i u nedjelju 20. prosinca onaj ogled u kojem Hrvatska igra (za 3. mjesto ili finale)”.
Rezultat je to revolta hrvatskih gledatelja i ljubitelja sporta koji su danima “rafalnom paljbom” zasipali Hrvatsku televiziju zbog toga što nije pokazivala nikakvo zanimanja za rukometno EP u Danskoj. Sve do same završnice hrvatski navijači su to natjecanje i senzacinalne izvedbe naših rukometašica gledali na, pazi sad, Radio televiziji Srbije, Bosanskohercegovačkoj radio televiziji i Televiziji Slovenije. I na Planet Sportu ako ga imaju na svojoj IPTV platformi.
Recimo odmah da se nije teško složiti s jednim mladim kolegom koji je napisao da je bijedno to kako se zbog toga što na HTV-u nema prijenosa sada najviše žale oni koji do prije par dana nisu ni znali da rukometašice postoje. Ali, to je sudbina svih sportaša i sportova u Hrvatskoj osim nogometa – zanimljivi su nam samo onda kada naše sportašice i sportaši negdje pobjeđuju. Kada nije tako, gunđat ćemo i pitati “zašto nam ovo prenose, koga to zanima?”
Sve to, dakako, ne abolira Hrvatsku televiziju koja se već godinama prema hrvatskom sportu ponaša maćehinski ne shvaćajući da je, kada govorimo o sportu, njezina uloga kao nacionalnog javnog servisa, prije svega pratiti nacionalne selekcije i hrvatske sportaše na velikim natjecanjima. I to ne samo onda kada idu po medalju. HTV se s komercijalnim televizijama i kablovskim operaterima ne bi trebala tući za prava prijenosa nogometne Lige prvaka ili utakmica NBA lige, ali europsko prvenstvo rukometašica je baš ono što bi ih trebalo zanimati. Kao što, vidjeli smo, zanima sve javne televizije nama susjednih zemalja – RTS, RTBH, RTVSLO, RTCG…
Na HRT-u će, međutim, reći da ni uz milijardu pretplatničkih kuna godišnje nemaju ni približno dovoljno novca za nadmetanje s komercijalnim televizijama za TV prava sportskih događaja, što bi se možda i moglo prihvatiti kao argument da istovremeno nemaju desetke milijuna kuna za produkciju televizijskog treša poput serije General i sličnih igranih i dokumentarnih uradaka (pre)skupih vanjskih produkcija. Osim toga, kao i u nekim ranijim slučajevima, pod pritiskom javnosti se taj novac uvijek nekako nađe, pa je tako bilo i ovog puta, iako samo za zadnje dvije utakmice hrvatskih rukometašica.
Ne treba ovom prigodom packi poštedjeti ni RTL Televiziju, koja je uz velik angažman svoje “njemačke majke” već poodavno kupila prava za sva europska i svjetska prvenstva rukometaša, pa ih tako preotela HTV-u. Ispada, međutim, da je RTL kupio samo pola sporta jer ni njih ženski rukomet nimalo ne zanima. No, RTL, baš kao ni za sport uglavnom nezainteresirana Nova TV, nije javna televizija, a nije ni hrvatska, pa ćemo prihvatiti onu papagajsku frazu da komercijalne televizije kupuju samo one sadržaje koji su im isplativi.
Ono što svakako treba konstatirati jest to da ni na jednoj od tri spomenute televizije s nacionalnom koncesijom nisu pročitali Preporuke za bolje praćenje ženskog sporta u elektroničkim medijima, koji je Agencija za elektroničke medije objavila početkom 2019. godine kako bi ukazala na golem nesrazmjer u praćenju muškog i ženskog sporta i ponudila neka rješenja. Istraživanje iz 2016. je, naime, pokazalo da su u sportskim vijestima na HTV1, Nova TV i RTL sportašice bile zastupljene sa svega 3,76 posto.
U spomenutim Preporukama, tako, između ostaloga piše ovo: “S obzirom na to da je vrijednost medijskih prava za natjecanja sportašica u popularnim ekipnim sportovima još uvijek daleko manja negoli za muške, prijenosi ženskih natjecanja mogu biti i profitabilni. Više iskustava u svijetu je pokazalo da su u takvim slučajevima prihodi od oglašavanja daleko nadmašili iznos izdvojen za plaćanje televizijska prava”, ali i ovo: “S druge strane, istraživanja u zemljama Europske unije pokazuju da su žene odgovorne za većinu potrošačkih odluka u obitelji. Sportašice, tako, imaju veći marketinški potencijal od sportaša i omogućavaju reklamiranje većeg broja trgovačkih marki, pa su nesumnjivo vrlo atraktivne oglašivačima”.
Piše još puno toga, ali slaba je od toga korist za one koji ništa ne čitaju i ništa ne slušaju ili ih ništa ne zanima. Takvi su osuđeni na ponavljanje, pa nema nikakve sumnje da ćemo još puno puta svjedočiti lavini kritika na račun HTV-a zbog toga što nastupe naših sportašica i sportaša moramo gledati na javnim televizijama Srbije ili Slovenije. I sve dok umirovljenike u Hrvatskoj ovršuju zbog neplaćanja obavezne televizijske pristojbe, drukčije ni ne može biti…