Puno je razloga zbog kojih će netko otvoriti obrt. Mogućnost obavljanja nekog posla koji znaš raditi i očekivana zarada od toga samo su jedan od njih. U mojem slučaju to nije bio glavni razlog, iako su mi ljudi pametniji od mene to već odavno prije savjetovali. Razlog je bio puno prozaičniji – nevidljivost!
Naime, djelomice svojevoljno a djelomice i stjecajem okolnosti, od konca 2017. godine bio sam u statusu freelancera. Znate ono, slobodne profesije; slobodni umjetnici, slobodni novinari i ostali slobodnjaci. Upravo za potrebe unapređenja tog mojeg „freelancerskog businessa” (moćno to ovako napisano zvuči ali, vjerujte, daleko je od toga!) zatražio sam nekoliko mjeseci kasnije od banke u kojoj imam otvorena tri računa i čiji sam klijent već pola stoljeća kratkoročni kredit od 15.000 kuna.
Sjedeći ispod velikog oglasa s kojeg dotična banka nudi kredite svim umirovljenicima mlađima od 84 godine i s mirovinama većima od 2400 kuna, predočio sam mojoj osobnoj bankarici potpisane ugovore za 2018. i rješenje o povratu poreza, sve to kao jamstvo da će samo do kraja te godine na moje račune sjesti oko 100 tisuća kuna. Superiorno se smješkajući i stalno pogledavajući prema onom oglasu iznad moje glave dočekao sam – odbijenicu! „Ne zadovoljavate uvjete kreditne sposobnosti za bilo kakav kredit”, odgovorila mi je moja osobna bankarica vrativši me s oglasa u realnost.
Ni uz svoje vrlo solidno poznavanje osnovnih matematičkih i inih operacija nikad nisam uspio shvatiti kako je to neki 80-godišnjak s godišnjim primanjima od 30-ak tisuća kuna banci sigurnija investicija od 50-godišnjaka s tri puta većim prihodima. Tada, naime, još nisam znao da sam kao freelancer mojoj banci – i ne samo mojoj banci – potpuno nevidljiv. Shvatit ću to tek dvije godine kasnije, u vrijeme pandemije koronavirusa.
Moj drugi pokušaj dvosmjernog bankarenja s mojom bankom dogodio se polovicom 2020. Sada već vrlo svjestan toga da sam nevidljiv i za Vladu RH i njezine „mjere za pomoć gospodarstvu uslijed epidemije koronavirusa”, kao i za moju banku i njezine „posebne mjere potpore za klijente potrošače i poslovne subjekte”, zamolio sam banku jedan sasvim beznačajan ustupak. Zatražio sam, naime, da mi se na tri mjeseca obustavi dospijeće plaćanja obaveza po kreditnoj kartici, opet se pozivajući na sve ugovorena, ali odgođene projekte na kojima radim, kao i na značajan povrat poreza.
Rezultat je opet bio isti, a sročen je u četiri sljedeće rečenice e-bankarice: „Žao mi je zbog ove situacije koja Vam je izazvala poteškoće u podmirivanju obveza. Banka za sada ne odobrava odgodu plaćanja po kartičnim kreditima i troškovima po kreditnim karticama. Ako se donese takva odluka, sve informacije moći ćete pogledati na našim stranicama. Tu sam za sva dodatna pitanja i pomoć.”
Shvatili ste, dakako, za moju banku, kao i za moju državu, ja sam u tom trenutku bio potpuno nevidljiv, a možda čak nisam ni postojao.
Zato je moj prvi sljedeći korak bio posjet online servisu e-Obrt i otvaranje obrta, što je zahvaljujući novoj pandemijskoj spoznaji da se puno toga može obaviti ne obilazeći urede i šaltere bila vrlo brza i jednostavna operacija. Štoviše, da bih ponovno testirao svoju (ne)vidljivost, zatražio sam već i prije toga od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje državne potpore. Tražio i – dobio!
Uz dosta “papirologije”, ali i bez onog beskrajnog čekanja u dugim redovima, početkom prosinca na račun mojeg novootvorenog obrta sjeli su traženi poticaji i evo nas sada na novom početku. Za njega, kao ni za prihvaćanje dobrih ideja, očito nikad nije prekasno…