Ono što me je kočilo ovih nekoliko godina je to što sam uvijek hvatala norme za velika natjecanja i uvijek sam trčala na sigurno, bez velikog rizika
Europska doprvakinja u maratonu Matea Parlov Koštro riješila je pitanje sudjelovanja na Olimpijskim igrama u Parizu još u travnju kada je pobijedila na maratonu u Hannoveru i s 2:25:45 nadmašila olimpijsku normu za više od minute te popravila osobni rekord za gotovo tri minute.
Do olimpijskog maratona u Parizu, koji je na rasporedu posljednjeg dana Olimpijskih igara, 11. kolovoza 2024. godine, Matea se zahvaljujući ranom ispunjenju norme može potpuno posvetiti pripremama za svoj drugi nastup na Igrama.
„Puno mi to znači već i zbog toga što sam 100 posto sigurna da idem na Olimpijske igre i mogu se, recimo to tako, malo opustiti. Kad sam u Hannoveru trčala maraton, dogovor s trenerom i menadžerom je bio da idem samo malo brže od norme za Olimpijske igre i da ne riskiram puno jer se maraton može vrlo rijetko trčati, samo dva puta godišnje. Sad sam, eto, u prilici da sljedeći maraton trčim na 100 posto i da idem na rezultat. Tu je, dakako, i financijski efekt jer sada dobivam i veća sredstva od Hrvatskog olimpijskog odbora i normalno da mi je sada život ipak lakši“, kaže Matea.
Lakše joj je, dakako, s istrčanom normom planirati i pripreme, kao i nastupe do sljedećeg ljeta. Oni će uključivati i neke druge discipline.
„Prvo su na redu bile visinske pripreme u Livignu kamo idem svake godine. Tamo su ljetne temperature puno niže i puno se lakše trenira. Ono što je super kod Livigna – što ja zapravo ne volim, ali će se u ovom slučaju pokazati jako korisno – jest to što je tamo staza dosta valovita. A i sama maratonska staza u Parizu će također biti dosta valovita, tako da će i to biti dobre pripreme za Pariz. Što se tiče ostalih nastupa, tek sam ih nedavno definirala s trenerom i menadžerom jer sam se dva mjeseca borila s ozljedom, s iliotibijalnim sindromom. Trčat ću 2.9. u Pragu 10km, pa 17.9. u Kopenhagenu polumaratonu, kao i u Zagrebu 8.10. te maraton u Frankfurtu 29.10. Nisam sklona eksperimentirati s trčanjem na stazi zato što mi se to kosi s nekakvim zakonitostima maratonskog treninga, no prije samog maratona volim istrčat utrku od 10 kilometara ili polumaraton da mi maratonski tempo bude ugodniji, kako mi to kažemo da probijem brzinu.“
U Parizu želi biti bolja nego u Tokiju
Matea je na Igrama u Tokiju, odnosno u Sapporu gdje je održan taj vrlo zahtjevan olimpijski maraton, dotrčala do iznenađujućeg 21. mjesta. Trebalo joj je dosta vremena da shvati o kakvom je rezultatu zapravo riječ.
„U početku nisam znala je li to dobro ili loše, mislila sam da sam mogla još malo stisnuti pa biti 16. ili 17. No, sada kad je prošlo dosta vremena naravno da sam jako zadovoljna tim rezultatom, to je najbolji hrvatski rezultat u povijesti maratona na Olimpijskim igrama. Jako sam motivirana što se tiče Pariza i htjela bih biti bolje plasirana nego u Tokiju.“
Kada je u Zagrebu, Mateu svakog dana možemo vidjeti na jednoj od njezine dvije trening-lokacije.
„Najčešće treniram na Jarunu jer sam tu doma i najbliže mi je. Kad mi trener vadi laktate onda idem u Maksimir i to su onda obično malo brži i bitniji treninzi. Trenutno pretrčim jako puno kilometara, na tjednoj bazi preko 190 kilometara. I po zimi treniram na Jarunu. Malo je nezahvalno nama maratoncima jer po zimi nam je jako hladno, ljeti jako vruće, a mi cijelo vrijeme moramo biti na otvorenom.“
Foto: Hrvatski olimpijski odbor
Na pitanje smatra li se profesionalnom trkačicom, Matea će ponuditi dva odgovora i navesti sve izvore prihoda kojima financira svoje pripreme i natjecanja.
„Prema nekakvoj zaradi, ako gledamo financijski ne bih se mogla smatrati profesionalnom atletičarkom jer mislim da je to i dalje premalo, ali prema načinu života i energiji koju ulažem u taj svoj sport i više sam nego profesionalno unutra jer mi je baš sve podređeno treninzima. Cijeli život mi se vrti oko trčanja. Imam stipendiju Hrvatskog olimpijskog odbora, dobivam nešto od kluba i gradsku stipendiju koja nam je sada ukinuta i od Grada Zagreba mi je ostala samo naknada od 160 eura za medalju s Europskog prvenstva. Mislim da nam ova nova državna stipendija nije još sjela, ali ona je preko 100 eura manja od stipendije koju smo dobivali od Grada, pa je to dosta velik gubitak za nas. Ono što je odlično, i zbog čega sam jako sretna, je to što sam uspjela dobiti naknadu od Hrvatske vojske. Za to sam se stvarno jako borila i na Europskom prvenstvu u Münchenu. Kad sam u posljednja dva kilometra bila na četvrtoj poziciji, baš me ta vojska ‘tjerala’ naprijed do medalje koja mi je to omogućila.“
Kao da je rođena u šumi
Matea je u medijima više puta izrazila nezadovoljstvo time koliko sponzori prepoznaju rezultate naših najboljih sportašica i sportaša. Ni njezino senzacionalno europsko srebro nije donijelo neke bitne pomake kada je o tome riječ.
„Ne znam što se događa sa sponzorima. Ja sam stvarno očekivala da će se nakon te europske medalje, koja je prva za žensko trčanje u Hrvatskoj, pojaviti više sponzora, ali to se nije dogodilo. Dobila sam slovensku tvrtku Proteini.si, dobila sam američku tvrtku Hoka koja proizvodi opremu za trčanje i nešto sponzora iz hrvatske na prijateljskoj bazi. To me s izostankom sponzora u Hrvatskoj stvarno začudilo.“
Kada pogledamo Mateina ostvarenja na velikim natjecanjima, nevjerojatno zvuči činjenica da je ona do sada istrčala samo sedam maratonskih utrka. Maraton joj, naime, dugo nije bio u prvom planu.
„Moram priznati da se stvarno nisam bavila profesionalno trčanjem sve dok nisam došla kod svog sadašnjeg trenera Slavka Petrovića jer mi je uvijek škola bila na prvom mjestu. Imala sam jako puno obaveza na fakultetu jer sam završila kineziologiju. Trčala sam srednje pruge, ali to mi je više bio hobi, iako sam ja tada mislila da sam jako ozbiljna trkačica. Trčala sam jako puno toga, od štafete 4x 400 metara do polumaratona, ali najviše 1500 i 3000 metara. Stjecajem okolnosti morala sam promijeniti klub i iz Dinamo-Zrinjevca prijeći u Svetice. Tamo je trener Petrović već nakon par treninga uočio moje izuzetno dobre aerobne sposobnosti koje godinama nisam razvijala, pa su bile potisnute. On je rekao isto što i Nina Katalinić kada me je primijetila još kao curicu: ‘Pa ti si izdržljiva kao da si u šumi rođena!’ i dodao da mi savjetuje maraton ako želim na Olimpijske igre u Tokio, ali da to mora biti moja odluka jer je maratonski trening jako naporan. Nije mi se ta ideja u početku svidjela, pa sam otišla kući i malo popričala sa svojima i onda ipak odlučila krenuti u tu avanturu. Već nakon nekoliko treninga sam shvatila da to mojem tijelu odgovara.“
Foto: Matea Parlov Koštro
Iz svega navedenoga dalo bi se zaključiti da Matea u maratonu još nije pokazala sve što može ni rekla zadnju riječ.
„Imam još jako puno prostora za napredak. Kod maratona je jako bitno koliko iskustva imate, a to iskustvo dobivate s godinama. Smatra se da su maratonke najbolje s 35 godina, pa tu još imam puno prostora. S duge strane, ono što me je kočilo ovih nekoliko godina je to što sam uvijek hvatala norme za velika natjecanja i uvijek sam trčala na sigurno, bez velikog rizika. Mislim da ćemo tek na sljedećem maratonu vidjeti koliko, zapravo, vrijedim.“
Treneri su u Hrvatskoj podcijenjeni
Ono što ni Matea ne zna jest to koliko dugo ćemo ju još dugo gledati na maratonskim stazama.
„Teško mi je to reći, meni je maraton velika ljubav i strast i željela bih trčati što dulje, pogotovo nakon prošlog Europskog prvenstva. Mislila sam nakon Olimpijskih igara da sam jako motivirana, ali nakon EP-a u Münchenu sam shvatila da mogu postići sve što si zacrtam. Ja nisam tip osobe koja hvata rekorde, jer mi to zapravo ništa posebno ne predstavlja, nego bih htjela izvući maksimum iz sebe, da vidim do koje granice ide moje tijelo.“
Iako još ne razmišlja o kraju karijere, Matea već razmišlja o karijeri nakon sportske karijere, odnosno o onome čime bi se željela baviti nakon odlaska u sportsku mirovinu.
„Naravno da razmišljam o tome jer ne bi mi inače fakultet bio na prvom mjestu, nego bi se još prije ozbiljnije posvetila treninzima. Voljela bih ostati u sportu. Ne kao trenerica jer sam se već sada nekako zasitila toga. Mislim da su treneri u Hrvatskoj jako malo plaćeni i mislim da ih treba više podržati. Puno je to odricanja i nema radnog vremena od ponedjeljka do petka nego radite svakim danom od 0 do 24. Pogotovo ako imate jako dobre sportaša, onda morate biti maksimalno angažirani. To nije dobro vrednovano u Hrvatskoj, tako da to sigurno ne bih htjela raditi. Voljela bih raditi na nekom radnom mjestu gdje bih pomogla vrhunskim sportašima da se dalje razvijaju. I sama sam bila u toj situaciji, znam koji su problemi i kako je teško vrhunskom sportašu u Hrvatskoj doći do sportskog vrhunca. Ne isključujem ni mogućnost da jednog dana otvorim vlastitu školu trčanja jer i tu bih mnogima mogla prenijeti puno znanja i iskustva“, zaključuje Matea Parlov Koštro.
Razgovor je izvorno objavljen na web stranici Hrvatskog olimpijskog odbora