Izdvojeno

Valeria Petrachina: Povratak muškaraca u umjetničko plivanje privlači medije i gledatelje

Foto: Anja Kukor
Autor: Marin Šarec Objavljeno: 6. siječnja 2022.

Međunarodna plivačka federacija je 2015. godine donijela odluku da i muškarci mogu nastupati na velikim natjecanjimaNa Olimpijskim igrama u Parizu će u osmočlanim mješovitim timovima moći nastupiti i dva plivača.

Sinkronizirano plivanje, koje se po novom zove umjetničko plivanje, atraktivan je olimpijski sport u kojem je Hrvatska u posljednje vrijeme počela bilježiti vrlo dobre rezultate, uključujući i jedan plasman u finale na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Fukuoki.

I izbornica hrvatske reprezentacije Valeria Petrachina smatra da je to kod nas još uvijek mlad i nerazvijen sport, pa ne krije zadovoljstvo time što ju je Vijeće Hrvatskog olimpijskog odbora uvrstilo u kategoriju trenera za razvoj sporta.

„Ovo mi je potvrda da je Hrvatski olimpijski odbor prihvatio i priznao sve ovo što sam do sada napravila, moj dugogodišnji rad i moje rezultate. To mi je poticaj da i dalje radim ono što najbolje znam u životu. Bila sam plivačica, a od moje 18. godine radim kao trenerica u Hrvatskoj. Umjetničko plivanje je u Hrvatskoj još uvijek mlad i nerazvijen sport. Treba puno ulagati, naročito u stručne osobe. Ovo znači da će HOO i dalje podržavati i mene i cijeli naš sport“, kaže Petrachina.

Sinkronizirano plivanje je donedavno bio jedan od malobrojnih isključivo ženskih sportova, no na Olimpijskim igrama u Parizu prvi put će moći nastupati i muškarci.

„Zapravo, na samom početku su se sinkroniziranim plivanjem bavili i muškarci i žene. Naravno, bile su tada sasvim drukčije koreografije. Vremenom, kako su se plivačice time počele ozbiljnije baviti, to je uistinu postao ženski sport, a muškarci su ponegdje trenirali samo za svoj gušt. Međunarodna plivačka federacija je, međutim, 2015. godine donijela odluku da i muškarci mogu nastupati na velikim natjecanjima, ali samo u disciplini mix duet. Naravno, to je bilo napravljeno s ciljem dodatne popularizacije našeg sporta, da se privuku mediji i gledatelji na tribine. To je i postignuto. Na početku je i nama stručnjacima koji nismo nikad radili s muškima bilo zanimljivo doći i vidjeti kako to izgleda. Od tada je prošlo osam godina i mogu reći da već ima vrhunskih plivača koji imaju jako dobru tehniku i nimalo se kvalitetom nastupu ne razlikuju od plivačica. A ta neka muška karizma, brutalnost, muški karakter…, to sve doprinosi artističkom dojmu. Na Olimpijskim igrama u Parizu će, a to je nova odluka od prošle godine, u osmočlanim mješovitim timovima moći nastupiti i dva plivača. U timu oni neće moći u potpunosti primijetiti spomenutu mušku artističnost jer je kod ekipa uvijek cilj da svi budu ujednačeni i sinkronizirani, ali da će doprinijeti svojem muškom snagom, to je sigurno. Što se tiče rada platformi, nadam se da će te platforme sada letjeti puno više i biti puno teže.“

Kombinacija plesa, gimnastike i plivanja

Za sinkronizirano plivanje se kaže da je kombinacija plesa, gimnastike i plivanja. Moraju li onda djevojčice koje ulaze u ovaj sport biti naročito talentirane za sve navedene sportove?

„Svakako moraju imati talenta za sve ovo što ste sve nabrojali, ali to je tek mali dio onoga što prirodno moraju imati. Jako je bitan taj element akrobacije, zatim kreativnost, karizmatičnost, muzikalnost. Jako je bitna muzikalnost. Treba čuti glazbu, treba znati brojati glazbu, osjećati glazbu… Osim svega toga tu su i treninzi snage jer vježba traje tri minute za koje vrijeme se u vodi radi jako puno brzih pokreta, a 60 posto vremena se radi bez zraka. Neke se stvari, naravno, mogu vježbati i poboljšati, ali neke prirodne predispozicije, ako ih nema, teško je nadoknaditi. Uz sve to – a može neka mala curica imati sve što sam rekla – ako nema volje, nema želje, ako se cure neće truditi ili ih roditelji ne želi voditi na treninge, onda to neće ići. Jedno bez drugog ne funkcionira i to je tako u svakom sportu. Najbitniji su trud, rad i sportska disciplina.“

U Rusiji, koja je vodeća velesila u ovom sportu, sinkro-plivačice svakodnevno treniraju po devet sati, dva sata na suhom, a ostalo u bazenu, dok je u Hrvatskoj trening ipak nešto lakši, kaže izbornica.

„Ako gledamo moj klub Primorje Aqua Maris iz Rijeke, u koji cure u natjecateljski pogon ulaze s devet ili deset godina, trenira se od četiri do sedam puta tjedno, ovisno o uzrastu plivačica.  Najmlađem uzrastu, kadetkinjama, trening traje dva i pol sata, dok juniorkama traje i do sedam sati. Za te treninge, naravno, puno koristimo vikende i praznike kad one nemaju školu je je školski sustav napravljen tako da se ne može puno izostajati s nastave. A, mi moramo puno vježbati zajedno. Nije trening samo pojedinačno naučiti svaku plivačicu tehnici, bazi i svemu ostalome, nego treba vježbati i sinkronizaciju, a nju radimo samo kad su sve zajedno na treningu, kada jedna drugu vidi, kada jedna drugu osjeti. One moraju znati raditi jako blizu jedna drugoj, a to se uvježbava satima.“

Na Svjetskom prvenstvu u Fukuoki je Matea Butorac ušla u finale, što je za sve koji prate umjetničko plivanje bilo veliko iznenađenje. Valeria Petrachina pojašnjava kako je do tog rezultata došlo i kako ga je ona vidjela.

Matea bez pogreške u kvalifikacijama

„Morate znati da na svjetskoj razini na seniorska natjecanja dolaze mahom profesionalne sportašice. U Hrvatskoj sinkronizirano plivanje nije profesionalni sport, nešto od čega se može živjeti, pa plivačice prestaju s treningom čim se upišu na fakultet jer fakultetske obaveze se s brojnim nastupima i treninzima ne mogu uskladiti. Što se tiče Mateje, plan je bio da se u Fukuoki plasira u gornju polovinu svih natjecateljica i to bi nam bilo OK i dosta dobar rezultat za nas. No, kada je Matea odradila svoj nastup bez ijedne pogreške, gledali smo s tribine nastupe drugih plivačica i vidjeli da mnoge koje su imale u startu veću težinu svojih programa od nje nisu bile u stanju čisto odraditi svoje vježbe. Bile su nervozne i radile pogreške, pa je tako Matea ušla u finale. Naravno, tu je sada sve ono što sam prije govorila o trudu i radu. Matea je osoba koja radi sve što se od nje traži i više od toga, pa je to bio zasluženi rezultat toga rada. Otkako su se promijenila pravila u sinkroniziranom plivanju su bitne i fizička i psihička stabilnost. Sada treneri i sportaši moraju unaprijed prijaviti težinu s kojom će nastupiti i mora se u vježbi napraviti sve ono što je prijavljeno. Ako se ne napravi sve, gubi se puno bodova. To se dogodilo i u Fukuoki gdje je od 29 plivačica koje su nastupile u kvalifikacijama samo njih pet napravilo svoju koreografiju bez greške. Jedna od tih pet bila je i Matea.“

U Hrvatskoj je trenutno vrlo malo klubova i sportašica koje se aktivno bave umjetničkim plivanjem. Uglavnom je riječ o pogonima u velikim gradovima.

„Trenutno ima osam klubova u Hrvatskoj. Točan broj plivačica ne znam, ali mislim da u svakom klubu ima stotinjak onih koje treniranje baš u natjecateljskim pogonima. Klubove imamo  u Zagrebu, Velikoj Gorici, Splitu, Varaždinu i Rijeci. Postojao je i klub u Sisku, no on je nažalost ugašen prošle godine i nadam se da će se možda opet otvoriti. U Rijeci je to dosta popularan sport zbog rezultata koje ostvarujemo. Na državnim prvenstvima često osvajamo prva mjesta, pa to onda bude i u riječkim medijima. Imamo samo jedan klub, pa sve cure koje se žele baviti ovim sportom dolaze k nama. U Zagrebu je ipak malo drukčija situacija jer tamo su tri kluba, pa među njima postoji konkurencija.“

Ono čime trenerica Valeria Petrachina nije zadovoljna jest popularnost umjetničkog plivanja u Hrvatskoj i zanimanje javnosti za ovaj sport.

„Dosta slabo je to u javnosti i medijima pokriveno. I dalje su na tribinama kada se održavaju natjecanja isključivo roditelji natjecateljica, a i kada je neko međunarodno natjecanje ljudi ne dolaze, iako ga reklamiramo, a i ulaz je besplatan. Nakon Svjetskog prvenstva u Japanu mediji su, istina, puno toga objavili, Matea je bila na televiziji, pisalo se o njoj u novinama, ali do takvog rezultata i statusa treba doći. Treba se hraniti i preživljavati, cure potroše puno vremena na treninzima, a ne vide ništa povratno. Malo se tu gubi i motivacija jer osim velike ljubavi prema sportu i druženja malo je toga što ih drži.“

Bazeni nemaju potrebnu dubinu

Uvjeti za trening umjetničkog plivanja u Hrvatskoj su, kao i u mnogim drugim sportovima, posebna i ne uvijek lijepa priča.

„Nije tu problem čak ni broj bazena, već to što nije svaki bazen dobar za kvalitetan trening sinkroniziranog plivanja. Dubina bazena od dva ili 2.40 metara nije dovoljna, za platforme bi nam trebalo tri i pol metra i više, a možemo nabrojati na prste bazene koji imaju tu dubinu. Osim toga, samo dio plivačkog treninga možemo odraditi u prugama jer nam za vježbanje koreografija treba takozvana kocka dimenzija barem 20 puta 20 metara. Kod nas u Rijeci mi smo jedini klub sinkroniziranog plivanja i dobro stojimo. Imamo stvarno odlične odnose s upravom bazena i s riječkim sportskim savezom, pa nam dosta izlaze ususret i možemo se dogovarati s plivačima i koristiti njihove termine. Ali to je tako samo kod nas, znam da u drugim gradovima nije jednostavno. Nadalje, osim treninga u vodi nama je jako bitan trening na suhom jer kvalitetan trening bi se trebao sastojati od nekih sat i pol treninga na suhome te dva i pol sata trening u vodi. Trening na suhom zahtijeva posebnu dvoranu kakvu nema ni jedan bazen u Hrvatskoj, dvoranu s ogledalima i šipkom gdje se može vježbati balet, ali i gimnastičku dvoranu opremljenu svim spravama. Bilo bi idealno da i ona bude u blizini bazena ili čak u sklopu bazena, no takav sportski objekt u Hrvatskoj nemamo. Tako da maksimalno improviziramo koliko možemo.“

Veliku pozornost medija i u Hrvatskoj privukao je slučaj sa Svjetskog prvenstva u Budimpešti kada je američka plivačica Anita Alvarez za vrijeme nastupa izgubila svijest i potonula. To, dakako, ne znači da je umjetničko plivanje opasan sport.

„To se uistinu ne događa često. Toj se plivačici u Budimpešti nije prvi to put dogodilo, očito je  da njezin organizam tako reagira na neke stresne situacije i prevelik napor, da sada ne govorimo o njezinom liječničkom kartonu. Kada govorimo o bilo kojem sportu sad se ide prema rubu ljudskih mogućnosti. I kod nas kada se smišljaju koreografije, osmislile se hibridi koji se rade pod vodom i pokušava se još produžiti vježba pod vodom. No, ne može se reći da je sinkronizirano plivanje opasan sport. Mi nemamo onakav direktan kontakt kao u borilačkim sportovima, ako ne računamo sudaranje pod vodom rukama i nogama na treningu koreografija, pa se može dogoditi i neki lom prsta. Naravno, najopasnije su platforme, odnosno bacanja kad se plivačica mora nekoliko puta okrenuti u zraku. I kod vrhunskih sportašica se zna dogoditi da ta platforma ne ide onako glatko kako je išla milijun puta na treningu, pa se može ozlijediti i plivačica koja skače i ona na koju padne. Ali to se u pravilu ne događa“, zaključuje Valeria Petrachina.

Intervju je izvorno ovjavljen na web stranici Hrvatskog olimpijskog odbora