Tijekom tri desetljeća u sportskom novinarstvu malokad sam se fotografirao sa sportašicama i sportašima o kojima sam izvještavao s raznih natjecanja. Možda i zato jer nekad nije bilo Facebooka na koji bih okačio sve te selfije. Gornja fotografija je jedna od malobrojnih takvih. Nastala je nakon jedne konferencije za novinare na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. godine, kada su nam se predstavile dvije, pomalo zbunjene i uplašene, više djevojčice nego djevojke. Bile su to Ivana Brkljačić i Blanka Vlašić.
I nije to bila fotka tek za jedan dan. Dvadesetak godina kasnije i dva dana nakon što je nakon cijelog desetljeća borbe s ozljedama Blanka i službeno okončala svoju natjecateljsku karijeru, zgodno se prisjetiti kako su nam se u tih dvadeset godina putovi neprestano ukrštali. Čak i tog posljednjeg dana kad sam s Ivanom pripremao Blankino obraćanje medijima te preko Zooma moderirao valjda već stotu konferenciju za medije na kojoj je Blanka bila u glavnoj ulozi.
Nakon Sydneyja sam Blanku i Ivanu često susretao radeći novinarski posao, a kasnije još češće u svojem nekad sporednom a sada glavnom zanimanju voditelja press službi i press centara na raznim natjecanjima. Primjerice na Hanžekovićevom memorijalu, na kojem je Blanka godinama bila u glavnoj ulozi i na kojem je 2009. preskočila onih famoznih 208 cm, što je drugi najbolji rezultat u povijesti skoka u vis. I Ivana se godinama na stadionu Mladosti „tukla“ s najboljim svjetskim bacačicama kladiva, da bi nakon toga preuzela ulogu direktorice mitinga, što je i danas.
Sjećam se kako je 2013. godine, kada zbog ozljede nije mogla skakati, Blanka prihvatila ulogu promotorice mitinga. Uletjela je jednog dana u Ured mitinga i umjesto „Dobar dan“ rekla „Sve znam, pripremila sam se, recite što moram raditi!” Sjećam se i šoka voditelja s neke lokalne televizije kad sam mu na njegov upit „Može li netko iz organizacije mitinga doći kod nas u studio?“ odgovori da će doći suradnica iz Press ureda Blanka Vlašić. „Mislite, baš Blanka, ona Blanka?!“, ponovio je nekoliko puta. Da, baš ta Blanka.
Sjećam se i Olimpijskih igara u Pekingu 2008. Tamo sam bio voditelj press centra HOO-a u Hrvatskoj kući i pripremao se za press konferenciju s Blankom, Joškom i Bojanom nakon osvajanja srebrne medalje, koju neki još i danas smatraju neuspjehom. Uz spomenuti trojac za stol se uguralo još desetak ljudi (?) koji su smatrali da bi u tom trenutku i oni tu trebali biti, a sjećam se da je među njima bio čak i gradonačelnik Splita. Pa sam tu prebukiranu konferenciju odradio stojeći negdje sa strana, što mi se jako svidjelo i kasnije čak postalo praksom.
Sjećam se i Svjetskog prvenstva u Berlinu 2009. Cijeli taj fantastični grad bio je prekriven golemim plakatima koji su najavljivali dva najznačajnija dvoboja prvenstva. Na jednom su bili Usain Bolt i Tyson Gay, a na drugom Blanka Vlašić i Ariane Friedrich. Blanka je branila naslov svjetske prvakinje iz Osake i na stadion je uoči kvalifikacija došla poprilično šokirana jer je zagrijavajući se u hotelskom hodniku udarila u za nju prenizak metalni okvir vrata i razbila glavu! Naravno, i kvalifikacije i finale odradila je tako da obrana zlata ni u jednom trenutku nije dolazila u pitanje. Čak ni onda kada se na trenutak činilo da će Friedrich preskočiti 206 cm. Poprilično sam siguran da bi u tom slučaju Blanka preskočila 208 ili koliko-već-treba centimetara.
U jednom dijelu Blankine karijere Ivana i ja smo joj vodili PR, pa smo taj posao za nju odradili i u petak. Na početku već spomenute Zoom press konferencije izrazio sam žaljenje što zbog epidemioloških mjera to njezino završno druženje s novinarima nismo mogli odraditi na stadionu, na što mi je Blanka replicirala riječima „Šta ti je? Pa, znaš mene. Tko bi me na kraju otjerao sa stadiona?!“
A bilo mi je žao jer sam se, zapravo, htio još jednom, dvadeset godina kasnije, fotografirati s njom i Ivanom i staviti ovoga puta fotku na Fejs. Kad to već nisam mogao u Sydneyju…